http://farm4.static.flickr.com/3045/2662628896_451cfa0960.jpg

Nakon austro-ugarske okupacije 1878 godine, Bosnjaci-muslimani jednog bosanskog sela odlucili su napustiti BiH i naseliti se u neki dio Osmanskog carstva. Put ih je odveo u Cezariju ( Caesarea) u Palestinu (danasnji Izreal) malo primorsko mjesto izmedju Tel Aviva i Haife). Novi doseljenici su tu izgradili malu dzamiju koja arhitekturom podsjeca na hercegovacke dzamije. Cijelo selo i dzamija su unisteni prilikom stvaranja Izrealske drzave 1948. A Bosnjaci-muslimani, stanovnici tog sela, morali su traziti novi dom. Kao spomenik tom periodu, novi osvajaci su ostavili munaru a dio te male bosanske dzamije danas sluzi kao restoran i prodavnica.

http://farm4.static.flickr.com/3293/3013633661_4c598e9296.jpg

Caesarea lay in ruins until the nineteenth century when the settlement of Qisarya (Arabic: قيسارية‎) was established in 1884 by Muslim immigrants from Bosnia who built a small fishing village on the ruins of the Crusader fortress on the coast. Many of the village's inhabitants left before 1948, when a railway was built bypassing the port, ruining their livelihood. The fishing village had a population of 1,148 at the last census taken in 1948. During the 1948 Arab-Israeli War part of the population fled for fear of attacks, before it was conquered by Jewish forces in February, after which the remaining inhabitants were expelled and the village houses were demolished.

http://farm4.static.flickr.com/3463/3306118438_17760bd700.jpg?v=0

http://sphotos.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc4/hs1144.snc4/148646_478300317736_147164537736_5890708_5549145_n.jpg

Ahmed al-Jazzar born 1720 (or in 1708) in Stolac in Bosnia, died 1804 in Acre, Damascus Wiliyah) was the ruler of Acre and the Galilee from 1775 till his death.

Jazzar Pasha is best known for defending Acre against Napoleon Bonaparte during the siege of Acre in 1799. After Napoleon's capture of Egypt, then an Ottoman territory, the French army attempted to invade Syria and Palestine. Although the French captured Al-Arish and Jaffa, and won every battle they fought against the Ottomans on an open field, they were unable to breach the fortifications of Acre. Their army was weakened by disease and cut off from resupply. Though both Napoleon and Jazzar requested assistance from the Shihab leader, Bashir, ruler of much of present-day Lebanon, Bashir remained neutral. After several months of attacks, Napoleon was forced to withdraw and his bid to conquer Egypt and the East failed.

The mosque was the project of Acre's Ottoman governor in the late 18th century, Ahmed al-Jezzar (the butcher) Pasha, who was equally famous for his cruelty, impressive public works and for defeating Napoleon at the siege of Acre in 1799. Jezzar Pasha ordered the mosque's construction in 1781 and had it completed within the year; it was built over former Muslim and Christian prayer houses and other Crusader buildings. There is a tughra or monogram on a marble disc inside the gate, naming the ruling Sultan, his father and the legend "ever-victorious". Adjacent to the mosque is a mausoleum and small graveyard containing the tombs of Jezzar Pasha and his successor, Suleiman Pasha, and their relatives.

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/f/fc/Knisajazar.jpg/450px-Knisajazar.jpg

Ahmet Dzezir Pasa (Cezzar Ahmet Pasha, Ahmed al-Jazzar) rodjen je u Stocu 1720 a umro je u Aki(Acre, Akka, Akko) u Palestini odnosno u danasnjem Izrealu. Poznat je po tome sto je uspio da zaustavi Napoleona u Aki. Napoleon, nakon sto je zauzeo Egipat krenuo je putem Palestine do Sirije. Naisao je na otpor u Aki 1799. godine, koju je drzao pod opsadom odredjeno vrijeme. Nakon sto je Napoleon shvatio da nece moci proci. Odustao je.

Veliku ulogu u odbrani Ake, Ahmet Dzezir Pasi dao je Haim Farhi, Jevrej,Vezir grada Aka (Premier Ministre Acre, Financial Vizier And De Facto Ruler Of Acco And Its Region From 1795 To 1818/9)

Dzamija lala Mustafa Pase u Famagusti, S. Kipar

http://farm1.static.flickr.com/203/511227656_9322b1b372.jpg

Gotickoj katedrali izgradjenoj od strane krstaskih hordi bosancheros Kara Mustafa je nakon svoje pobjede 1517 godine dao dozidati munaru i pretvorio je u dzamiju.

slika/flickr

whoooooo preljepa je nisam znao za to hvala bul-bul

Moć groba bosanske princeze u Skoplju.

http://www.vesti-online.com/data/images/2010-05-12/61057_princeza_f.jpg?ver=1273685967

O Skoplju, nekada bogatom trgovačkom gradu i raskrsnici civilizacija, pisali su i drugi hroničari i putopisci. Podaci o dugoj i burnoj istoriji grada mogu se naći u istorijskim čitankama, leksikonima i enciklopedijama, ali ne i mitovi, legende i verovanja.

Oni se, uglavnom kao narodna predanja, generacijama prenose sa kolena na koleno. Koliko da ne padnu u zaborav. Tako je sačuvana i priča o čudotvornim moćima ćerke bosanskog kralja Kzi, čiji se grob i danas nalazi na brdašcu Gazi Baba u istoimenom naselju,

U Skoplju postoje mesta i simboli koji ujedinjuju sve vere i nacionalnosti. Jedno od takvih mesta na kojem se klanjaju i muslimani i pravoslavci jeste grob ćerke bosanskog kralja Kzija.

Za stari kockasti kamen, gotovo crn od 1.000 sveća koje na tom mestu decenijama pale i muslimani i hrišćani, veruje se da je izgubljeni grob kraljeve
ćerke. Tu se pre skopskog katastrofalnog zemljotresa nalazilo i istoimeno turbe.

Do njega se stiže uskim stepenicama, kojima uglavnom prolaze studenti Prirodno-matematičkog fakulteta. I oni su čuli da grob kraljeve ćerke ima natprirodne moći, da na njega dolaze pripadnici različitih religija nadajući se da će im pomoći u raznim životnim mukama, pa i oni često tu zastaju moleći se i tražeći podršku da što lakše polože ispite.

Neki od studenata, ali i žitelja obližnjih kuća priznaju da im je ponekad nelagodno kad prolaze pored crnog kamena prekrivenog debelim naslagama istopljenog voska.

Kažu da se boje čudnih obreda i rituala koji se dešavaju na tom mestu. Oni svedoče da na grob uglavnom dolaze žene koje tu pale velike bele sveće i kao darove ostavljaju delove svoje odeće i druge predmete.

Neki od žitelja obližnjih kuća pričaju da su bili očevici čudnih obreda, propraćenih molitvama i neuobičajenim njihanjem tela.

"Jedno jutro, kada sam krenula na fakultet ranije nego obično, videla sam jednu ženu, potpuno golu, umotanu samo u čaršav. Stajala je pored kamena i nešto mrmljala. Kasnije sam od kolega čula da su i oni prisustvovali sličnim scenama obreda plodnosti žena. Ranije sam se takvim pričama smejala, a sada smatram da nešto, ipak, postoji. Čak sam i sama počela da verujem u natprirodne moći kamena, pa pre izlaska na polaganje zastajkujem i molim ćerku bosanskog kralja i njegovu ćerku da mi pomognu na ispitu", kaže studentkinja biohemije Nataša Nedelkovska.

Prema podacima Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, grob bosanskog kralja Kzija, u koji je navodno sahranjena i njegova ćerka, nije zaštićen kao spomenik kulture već je samo registrovan. Bilo je više inicijativa da se grobnica obnovi, ali se na tome ostalo.

Ni do danas nije rešena dilema ko je, u stvari, bila kraljevska ćerka i zašto je ona nazvana kraljica Kzi. Prema tumačenjima nekih istraživača, u turbetu je sahranjena devojka po imenu Katerina. Ona je bila ćerka poslednjeg bosanskog kralja Stefana.

Katerinu i njenog brata Žigmunda zarobile su Osmanlije prilikom zauzimanja Bosne. Nakon toga, brat i sestra su primili islam. Sve se to dešavalo krajem 15. i početkom 16. veka. Katerina je živela i umrla u Skoplju, gde je i sahranjena.

Od tada pa sve do danas oko čarobnih moći groba ćerke bosanskog kralja isprepliću se istorija, tradicija, mitovi i legende. Neki u te priče ne veruju, drugima ćerka kralja Kzija možda zaista i pomaže.

Zanimljiv thread! :okay:

Bosnian Tribe in Nubia.

http://lexicorient.com/egypt/photos/qasr_ibrim02.jpg
Qasr Ibrim (Arabic: قصر ابريم‎) is an archeological site in Lower Nubia. It was originally a major city perched on a cliff above the Nile, but the flooding of Lake Nasser after the construction of the Aswan High Dam transformed it into an island and flooded its outskirts. Qasr Ibrim is the only major archaeological site in Lower Nubia to have survived the Nile floods. Both prior to and after the Nile floods, it has remained a major site for archaeological investigations.

Anyway the Ottomans invaded this island in the 16th century and later left hundreds of Bosnian soldiers to guard the teritory. The descendants of these Bosnians are still living in Derr and Ibrim.

In the 7th century the Arabs who had conquered Egypt penetrated into Lower Nubia, where the two Jawabareh and Al-Gharbiya tribes became powerful, and amalgamated with the Nubas of that district. Their further progress south was barred by the Christian kings of Dongola (q.v.) until the 14th century, when the Arabs became masters of the whole region. Still later another element was added to the population in the introduction by the Turkish masters of Egypt of a number of Bosnians. These Bosnians (Kalaji as they called themselves) settled in the country and intermarried with the Arabs and Nubians, their descendants still holding lands between Assuan and Derr. Hence it is that the Nubians of this district, fairest of all the race, still claim Arab and Osmanli (Bosnian) descent. - From Encyclopaedia Britannica, 1911.

Some more quotes from “Travels in Nubia” by John Lewis Burckhardt

"The people of Ibrim are often at war with the governors of Nubia, and although comparatively few in number, are a match for the latter; being all well provided with fire arms. They are ‘white’, compared with the Nubians, and still retain the features of their ancestors, the Bosnian soldiers who were sent to garrison Ibrim by the great Sultan Selym. They all dress in coarse linen gowns, and most of them wear something like a turban: “We are Turks,” they say, “and not Noubas.” As they are not under absolute subjection to their Aga, and independant of every other power, quarrels are very frequent among them.

The Djowabere having nearly subdued the Gharbye, the latter sent an embassy to Constantinople, in the reign of the great Sultan Selym, to seek aid against their enemies, and they succeeded in procuring from the Sultan a body of several hundred Bosnian soldiers, under a commander named Hassan Coosy. By their means the Djowabere and people of Dóngola were driven out of Nubia, into the latter country.

The descendants of such of the Bosnian soldiers as intermarried with the Gharbye and Djowabere tribes still occupy the territories assigned to their ancestors at Assouan, Ibrim, and Say; and they continue to enjoy immunity from taxes and contributions of every kind. They call themselves Kaladshy, or the people of the castles, but are distinguished by the Nubians by the appellation of Osmanli (Turks). They have long forgotten their native language; but their features still denote a northern origin, and their skin is of a light brown colour, while that of the Nubians is almost black. They are independent of the governors of Nubia, who are extremely jealous of them, and are often at open war with them. They are governed by their own Agas, who still boast of the Firmauns that render them accountable only to the Sultan.

The Bosnian soldiers built the three castles, or rather repaired the existing fabrics, at Assouan, Ibrim, and Say; and those who garrisoned the castles obtained certain privileges for themselves, and for such of their descendants as should continue to occupy the castles, and the territory attached to them; one of these privileges was an exemption from all kind of land tax, which Selym had then for the first time imposed throughout his dominions; and as the country was thought incapable of affording food sufficient for the soldiers, an annual pension was likewise assigned to them out of the Sultan’s treasury at Cairo."

"Some of the women who followed our friends to the boat, though in complexion as black as the rest, had light blue eyes and frizzy red hair, the effect of which was indescribably frightful. Both here and at Ibrim there are many of these “fair” families, who claim to be descended from Bosnian fathers stationed in Nubia at the time of the conquest of Sultan Selim in A.D. 1517. They are immensely proud of their alien blood, and think themselves quite beautiful" - “Back Through Nubia” by Amelia Ann Blandford Edwards, 1891.

http://i-cias.com/egypt/photos/qasr_ibrim01.jpg

bul-bul: ova dzamija je predivna, bas mi je krivo sto nema take u BiH :)

Da vidimo neke gradjevine koje je Mehmed pasa Sokolovic dao Turskoj

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/e/e7/Sokollu_Mehmet_Pasha_Camii_exterior.jpg

http://image64.webshots.com/164/0/47/67/469004767SrPsXT_ph.jpg

http://farm3.static.flickr.com/2419/2257610986_a4daeda849_z.jpg?zz=1

http://www.tarihimekanlar.net/wp-content/uploads/sokullu-mehmed-pasa-camii.jpg

http://www.hammamguide.com/wp-content/uploads/2009/07/sokullu-11.jpg

http://www.exploreturkey.com/images/sinan_132_2.jpg

http://www.sinanasaygi.org/i/eserler/b/179_2.jpg

http://galeri.netfotograf.com/images/medium/240048B623F670DA.JPG

edit

^^Jadna je država koja nevodi računa o svojim građanima. Ovakvih primjera nažalost ima još npr. u Albaniji. Postoje manja mjesta gdje je kompletno stanovništvo bošnjačko. I danas čuvaju svoj jezik i običaje. Prije par godina gledao sam na TV, mole da im se pošalju udžbenici za školu. Niko ništa ne poduzima. Žalosno. :bash:

Zacudio bi se koliko Arapa nosi prezime Busnak (Bosnjak)

Ivica Đurok nije Bošnjak iz Mađarske nego Hrvat, jedan od važnijih ljudi Hrvatske samouprave u Pečuhu.

Ne znam je li ovaj gornji tekst slučajno pogrešan ili je provokacija.

Oni se zovu Bosnjacima jer im je porijeklo iz BiH. To ne umanjuje njihovo Hrvatstvo ili kako god vec da se osjecaju.

Bosnian Gazi Husrev-beg also built the same mosque called Hüsreviye Mosque in Aleppo, Syria, between 1531 and 1534.

http://www.metin1.net/wp-content/uploads/Mimar-sinan-Husreviye_Kullliyesi.jpg

http://www.doublekeyf.com/kptbot/galeri/Halep-te-adim-adim-Osmanli-nin-izinde-0f5.jpg

http://wowturkey.com/tr243/hasan_k_Husreviye_Kullliyesi2.jpg

Zacudio bi se koliko Arapa nosi prezime Busnak (Bosnjak)

Bošnjaci su ostali vezani za svoj jezik i od kraja 15. do početka 20. vijeka stvaraju književna djela i na orijentalnim jezicima. Blizu tri stotine stvaralaca u tom periodu ostavilo je raznorodna djela, najvećim dijelom na turskom, arapskom i perzijskom jeziku. Na turskom jeziku stvorena je lijepa književnost, od epskih pjesama iz najranijeg vremena preko bogate lirike i proze. U tim djelima jezik žitelja Bosne nazivan je bosanskim. Više od stotina tih autora dodalo je svom imenu odrednicu Bosnavi/Bosnali/Bosnjak/Bosanac, koja signalizira njihovu golemu i trajnu vezanost za maticu Bosnu.





Bushnak (Arabic: بشناق‎, meaning "Bosnian" or "Bosniak", also transliterated Bushnaq and Boshnak) is a surname common among the small minority of Palestinians who are of Bosnian origin. Those sharing this surname are the descendants of Muslim soldiers who were brought to Palestine at the end of the nineteenth century by the Ottoman authorities to provide reinforcements for its army, or who emigrated due to apprehensions about living under Christian rule after Bosnia's incorporation into the Habsburg empire. These Bosnian emigrants ended up settling in various places in the country, among them Caesarea, Yanun, Nablus, and Tulkarem. While not originally from one family, most Bosnian immigrants to Palestine adopted Bushnak as a common surname, attesting to their origins.

After the occupation of Bosnia-Herzegovina by the Austro-Hungarian empire in 1878, Bosnian Muslims apprehensive of living under Christian rule emigrated to lands administered by the Ottoman Empire. Most emigrants during this time and the period directly after the annexation of Bosnia in 1908 settled in parts of what is now modern Turkey, while a smaller number settled in Syria, Jordan, Lebanon and Palestine. Bosnian Muslim immigrants settled in Caesarea (Qisarya) in 1878 where they built two mosques, joining other Muslim immigrants from Morocco, Algeria, Crimea, the Caucasus, and Turkestan. These Slavic speaking immigrants eventually assimilated into the Arab population of Palestine. While some Bosnian Palestinians, like other Palestinians, left during the exodus of 1948, others remained. Their descendants live in villages in what is now northern Israel, their heritage reflected in the Arab surname of Bushnak


In 2006, there was an ascent of Mount Everest by Ali Bushnaq, Dudu Yifrah and Micha Yaniv, members of the Everest Peace Project. The climb is the main focus of the documentary film Everest: A Climb for Peace.

Ali Bushnaq :

http://www.wadirumdecor.com/upload_images/news/large/ali_big5.jpg

Ali Bushnaq is a Palestinian. He was born in Nablus, but later he and his family moved to Jordan. He went to college in the United States. At the time of the expedition, he, his wife, and three children lived in Abu Dhabi. Ali is an athlete who has played rugby, and run marathons. His climbing experience includes climbing Mount Shasta in California and several climbing expeditions in the Alps and Himalayas. In 2005 he summited Mount Kilimanjaro, the highest mountain in Africa. In 2006 Ali reached the elevation of 7000 meters (23,000 feet) in his bid to summit Mount Everest. Although Ali, who is not a professional climber, was not able to reach the top of Everest at 8,848 meters (29,029 feet) , he became the first Palestinian ever to reach 7000 meters elevation.[6] Ali believed that some of his Arab friends would no longer talk to him because of his decision to climb Everest with Israelis

Lotfi Bouchnak :


http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/c/c0/Lotfi_Bouchnak.jpg/400px-Lotfi_Bouchnak.jpg

Lotfi Bouchnak (لطفي بوشناق), également orthographié Lotfi Bouchnaq, né le 18 janvier 1952 à Tunis[1] d'une famille d'origine vraisemblablement bosniaque[2], est un chanteur, oudiste et compositeur tunisien élève de La Rachidia. Il est également ambassadeur de la paix auprès de l'ONU depuis le 12 juillet 2004 et ambassadeur honorifique du Festival de la chanson orientale à Sarajevo depuis mars 2004.

Dzamija lala Mustafa Pase u Famagusti, S. Kipar

http://farm1.static.flickr.com/203/511227656_9322b1b372.jpg

Gotickoj katedrali izgradjenoj od strane krstaskih hordi bosancheros Kara Mustafa je nakon svoje pobjede 1517 godine dao dozidati munaru i pretvorio je u dzamiju.

slika/flickr

Ovo je bas tuzno. Od lijepe katedrale napravili ruznu dzamiju.

Ovo je bas tuzno. Od lijepe katedrale napravili ruznu dzamiju.

Kara Mustafa nigdje ne pise da je iz Bosne :/

Ovo je bas tuzno. Od lijepe katedrale napravili ruznu dzamiju.

Ako uzmes u obzir da je oduvijek pa do danas u modi rusenje i zatiranje svakog spomena na tudje i drugacije, onda je ova nadogradnja super. Katedrala je prezivjela i stoji kao svjedok nekog vremena. Da su je tada srusili, danas nebi imali pojma da je ikada postojala.

Na ulazu u jednu bivsu dzamiju, a danas crkvu kraj Splita (Hr.) pise: "sta poboznost izgradi, poboznost i sacuva". To po meni najbitnija misao u ovakvim slucajevima.

Kara Mustafa nigdje ne pise da je iz Bosne :/

Vjeruj mi da jeste, davno sam proucavao taj materijal, ali se dobro sjecam.

Vjeruj mi da jeste, davno sam proucavao taj materijal, ali se dobro sjecam.

ok vjerujem te :D

Za one gradjevine koje je Mehmed pasa Sokolovic dao Turskoj mozes piset legende interesuje me to da naucim malo o tome :cheers:

Kompleks Mehmed pase Sokolovica (Mehmet pasa Sokollu) u Istanbulu

http://rolfgross.dreamhosters.com/Islam-Web/Chapter%206_files/image066.jpg

http://rolfgross.dreamhosters.com/Islam-Web/Chapter%206_files/image062.jpg



Comissioned by grand vizier Sokollu Mehmet Pasa (1506-1579) for his wife Ismihan Sultan, daughter of Selim II (1566-1574), the Sokollu Mehmet Pasa Complex at Kadirga was built by Sinan simultaneously with the Selim II Complex in Edirne. Most probably, Sinan designed the mosque before moving to Edirne and returned periodically to supervise construction. The four line inscription over the portal of the mosque gives 1571 as its construction date, and indicates that the site also housed the (collapsed) Aya Anastasia Church.

The complex is built on a site that descends to the south. The madrasa, the mosque and the tekke are placed from south to north. The main entrance to the complex is at the lowest part of the complex on the south, five meters below the courtyard level. One passes below the classroom of the madrasa and climbs a staircase to reach the courtyard. This ascending entrance creates a direct vista to the dodecagonal fountain with its tapering dome and the portico, sequentially rising to the graded structure of the mosque behind. From within, the modest-sized courtyard is dominated by the height of the mosque. The courtyard is surrounded by the portico of the mosque on the south and by the madrasa on the other three sides. The classroom is elevated and fronted by a domed bay, and is accessed by two staircases along its sides. In volume, it is a square box measuring about six and a half meters per side; it is lit by twelve windows in two rows. Together with the classroom, the madrasa consists of sixteen symmetrically arranged domed cells, which are each about four meters wide. These cells are accessed through the doors beneath the portico, which is supported by eighteen columns. The toilets of the madrasa are placed behind the eastern cells. The other two entrances to the courtyard are located at the northern ends of the western and eastern wings of the madrasa. The entrances lead to the side bays of the seven-bayed mosque portico. The portico encloses the (proportionally small) entrances to the minaret, which has a single balcony and is located on the southeastern corner of the prayer hall, and the entrances to the muezzin rooms above the side entrances.

The prayer hall is entered through the deep portal in the middle bay of the portico, and measures about fifteen and a half by nineteen meters. The elevated balcony over its entrance enhances the instant perception of the interior space. The main dome, which measures thirteen meters in diameter, surmounts the central space with an apex of twenty-six meters. The load from the dome is transferred to six "elephant feet," or colossal piers, located on the vertices of a slightly compressed equilateral hexagon by arches flanked by half domes. Unlike in conventional placement, the semi-domes fit into the asymmetrical triangles between the main dome and the walls of the prayer hall, creating an innovative adoption of the structure to a new structural schema. This treatment of the zone of transition is unique to this mosque. These piers are elegantly embedded into the walls of the prayer hall, assisting the unity of the interior space. Four of these six feet, which have rectangular sections, divide the south and east walls into three sections. The western and eastern walls, with the two polygonal feet embedded in their centers, contain the narrow side galleries, where flat roofs are carried by iron structural members. The marble platform for the muezzin, carried over five columns, is placed to the east of the entrance in the prayer hall. The graded structural development of the mosque on the exterior reflects the spatial configuration on the interior, with the graded levels of the muezzin's platform, the side galleries, and the balcony over the entrance. A total of ninety-eight windows light the prayer hall, eighteen of which pierce the drum of the dome, and the stained glass in the windows creates a colorful ambiance.

The mosque is highly ornamented, beginning with the portico frames; the tiled decoration climbs to the pendentives of the dome in the middle of the qibla wall. The marble mihrab, ornamented with polygonal arabesque and muqarnas carvings, is placed between the two tiled frames on the qibla wall. Stained glass is framed with plaster above the mihrab, and the tiled crown of the minbar completes the ornamental scheme. Compared to its contemporaries, this mosque also contains a large number of inscriptions.

The tekke, which is entered from the south, is located four meters above the level of the mosque. A domed entrance bay leads to the entrance hall, which is comprised of ten bays arranged in rows of five. Excepting the bay attached to the door of the religious ceremony space (tevhidhane), which is surmounted by a mirror vault, all of the bays are topped by domes. The religious ceremonial space is a single domed structure which measures about twelve and a half by seven and a half meters. Centered in a courtyard, this domed structure is surrounded by cells on its west and east sides. Both the eastern and western cell rows, which are, respectively, one and two stories high, are fronted by porticos.

The Sokollu Mehmet Pasa Complex is one of the most refined of Sinan's designs; the site restrictions within the existing urban fabric and the slope of the site are treated innovatively. Following restricted modifications during a 1930s restoration, the mosque remains in a largely original state.

archnet.org

Ivica Đurok nije Bošnjak iz Mađarske nego Hrvat, jedan od važnijih ljudi Hrvatske samouprave u Pečuhu.

Ne znam je li ovaj gornji tekst slučajno pogrešan ili je provokacija.
A tebi nije jasno da oni zele portretirati svakog sa podrucja BiH kao Bosnjaka. Pa mislis da su slucajno izabrali ime jezika bosanski i nacije Bosnjak?!
Ja ne.

^^ Pa ne samo mi, u dosta drugih jezika se za stanovnike iz Bosne kaže Bošnjaci (Bosniaki i sl.)

Hehe

nemojte skretati sa teme

http://img.groundspeak.com/waymarking/display/384edff7-ce4c-4b56-b334-d99cdc867378.jpg

http://farm1.static.flickr.com/151/416249651_bbd0cd8c3f.jpg

Katarina Vukčić Kosača-Kotromanić (1425/6 - 25. oktobar 1478) je bila supruga kralja Stjepana Tomaša i pretposljednja bosanska kraljica.Iako je često tako nazivaju, Katarina nije bila posljednja bosanska kraljica. Posljednja bosanska kraljica bila je Mara, supruga Stjepana Tomaševića.

http://farm4.static.flickr.com/3249/2456335807_080f0773c1.jpg?v=0

Katarininu djecu su Osmanlije odveli na dvor u Istanbul, gdje su primili islam. Šimun je u Osmanlijskom carstvu napravio veliku karijeru i dobio je titulu sandžak-bega od Karasija. Prelaskom na islam uzeo je ime Ishak, ali je i nakon toga po ocu nazivan "Kraloglu", što na turskom jeziku znači "Kraljević". Nikada se nije vratio kršćanstvu. Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala kako svoju zemlju Bosnu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo pod uslovom da se vrate katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, prema oporuci zemlja bi pripala Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti.

Kraljica Katarina je umrla 25. oktobra 1478. godine u Rimu. Njeno tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Santa Maria in Aracoeli. Proglašena je blaženom, a dan njene svetkovine je 25. oktobar. Tu svetkovinu slave katolici, posebno franjevci Bosne i Hercegovine.

Na njenom grobu na latinskom piše:

Catharinae Reginae Bosnensi
Stephani ducis San[c]ti Sabbae sorori
et genere Helene et domo principis
Stephani natae Thomae regis Bosnae
uxori quantum vixit annorum LIIII
et obdormivit Romae anno Domini
MCCCCLXXVIII dei XXV oteobris
monumentum ipsius scriptis positu

http://avdibeg.dk/blog/wp-content/uploads/katarina_bosnae.jpg

ogroman je kompleks mehmed pase sokolovica

honestly people

i dont care how long you spend on your essays

if its OT ill delete them

this is a very specific topic, keep to it

Tour Bosnia, Bul-Bul !
:applause:
Hvala za ove izvanredne priloge. Nastavite.

Hamid Hošić je davne 1947., u Buenos Airesu zasnovao porodicu. Rodila su mu se dva sina i dvije kćeri a oženjen je bio doseljenicom iz Poljske. Hamidov život nije bio nimalo lahak. Hamid je radio teške fizičke poslove da bi prehranio svoju porodicu. Njegov sin Ramon je jedini od cijele porodice koji je prošle godine posjetio Bosnu. Otac Hamid nikada više nije vidio rodne grude

lMcgxuwlaCU&feature

Bitka na Monte Meletti

http://www.bosnjaci.net/foto/Bonjaci_na_soskom_frontu_1_big.jpg

Zmaga v bitki na Monte Meletti je bila ena najbolj slavnih v zgodovini avstro-ogrske vojske. Izbojevana je bila med koncem maja in začetkom junija leta 1916.

Monte Meletta je 1.674 metrov visok greben v severni Italiji (Južna Tirolska), na katerem se je utrdila italijanska vojska. Conrad von Hötzendorf, šef generalštaba oboroženih sil avstro-ogrske armade, je nameraval z močnim prebojem iz južnotirolskih gora proti Benetkam doseči dokončno odločitev na italijanski fronti. Vendar najprej je bilo treba zavzeti Monte Meletto.

Bitka se je torej začela konec maja 1916. Drugi BH polk je bil vse do 29. maja s svojimi tremi bataljoni rezerva in v akcijo je vstopil šele 30. maja. Tega dne je 1. četa I. bataljona s svojim častnikom Bartom kljub ogorčenemu italijanskemu odporu očistila gorski greben, severno od Monte Taverleje. Italijani so se ob preboju Bošnjakov in pehotnega polka št. 76 močno upirali, toda major Glossner je s svojimi vojaki v bojih 1. in 2 junija 1916 na področju planinske koče Mandrielle in ob državni meji uspel sovražnika zaustaviti. Italijani so stalno poskušali Bošnjake obkoliti in jih uničiti. Pri tem so žrtvovali svoje najboljše vojake, vendar jim kljub temu ni uspelo. V času teh bojev je IV. bataljon 27. pehotnga polka jurišal na Monte Cimon, medtem ko so I. bataljon 11. pehotnega polka in deli 73. pehotnega polka že zasedli Monte Baldo in južne sosednje vrhove. Dne 30. maja zvečer so Italijane potisnili v dolino Campo Mulo. Deli 6. pehotne divizije so pregazili zgornji del doline in končno prišli do masiva Monte Melette. Pogled na ogromen glavni vrh in dejstvo, da je imelo italijansko topništvo izreden pregled nad goro, je dalo slutiti velike žrtve. Vrh pred njim, Monte Meletta di Gallio, so Bošnjaki zasedli 3. junija 1916. Zemljišče je bilo za napadalce zelo neugodno, zato je bila topniška podpora nujna. Zaradi poznega prihoda topništva, naj bi z glavnim napadom začeli 5. junija 1916. Tega dne so vojaki po ukazu brigadnega poveljstva 11. pehotne brigade tudi krenili v napad. Napredovali so počasi. Močan odpor branilcev z dobro utrjenih položajev in nenehno regljanje mitraljezov z odlično zgrajenih pomožnih objektov sta zahtevala številne žrtve že v začetni fazi napada. Že ponoči so en bataljon 27. polka umaknili iz bojev zaradi velikih izgub. Nadomestili so jih Bošnjaki iz I. in IV. bataljona BH2. Vreme je bilo deževno, spustila se je megla, kar je obe strani prisililo na zmanjšanje aktivnosti. 6. junija zaradi goste megle ni prišlo do napada. Ko se je 7. junija zdanilo, so mnogi častniki in vojaki slutili, da bi to utegnil biti njihov zadnji napad.

http://3.bp.blogspot.com/_CZE6J0yqj0k/SBS3__2J_MI/AAAAAAAAAC0/OxgSSH2fZuk/s400/Spomenik+v+Logu+2.JPG
Spomenik v Logu pod Mangartom

Napad obeh skupin (prva skupina pod vodstvom Glossnerja in druga skupina pod vodstvom Stefana Duića) je bil usmerjen na glavni vrh Monte Melette (kota 1.824). Topništvo je začelo z granatiranjem ob 10.uri in potem je sledil napad Bošnjakov. Sovražnikovi mitraljezi so streljali v gosto meglo, vendar so bile izgube med Bošnjaki majhne. S pomočjo goste megle so prišli na vsega 300 metrov od italijanskih položajev in ob 12. uri ustavili napad. Da bi topništvo lahko znova udarilo, so morali počakati, da izgine megla. Začelo se je čakanje, ki je paralo živce. Topništvo se je oglasilo šele ob 18.30. Z natančnimi zadetki so tolkli po Italijanih, vendar se je napad zaradi močnega italijanskega odpora in velikih izgub nadaljeval šele ob 20.15 pod poveljstvom stotnika Glogovca. Zaradi težavnega terena so Bošnjaki nosili samo puške in nože. Tako oboroženi so se počasi, a vztrajno približevali italijanskim položajem. Ko so končno prišli do položajev in jih naskočili, se je eden od italijanskih mitraljezev obrnil in začel kositi Bošnjake na mestu preboja. Napočil je trenutek Huse Škorića. Kot kača se je zmuznil skozi ovire, skočil na alpince, jih pobil, nekaj pa tudi zajel. Ko so Italijani ugotovili, da so njihovi položaji padli, so poslali v boj rezervo, vendar so Bošnjaki nezadržno napredovali proti samemu vrhu Monte Melette. Večina častnikov je padla ali pa so bili težko ranjeni in takrat so navadni vojaki prevzemali odgovornost nase. Posebno se je izkazal Šerif Miljković, 19-letnik iz Kladuše v Cazinski Krajini. Vpričo narednika Hasana Medića in sanitetskega vodnika Mile Dragičevića je samovoljno, poln jeze in sovraštva, v cikcak skokih planil po strmem bregu na dobro zavarovan italijanski mitraljez. Medić ga je že odpisal, vendar je posegel vmes Bog s svojo voljo. Šerif se je prebil skozi zadnjo žično oviro, se premaknil malo v levo in skočil na posadko s hrbta. Besno je z nožem pokončal Italijane. Zatem je vzel mitraljez s podstavka in se s plenom vrnil do soborcev. Nepoškodovan in skozi točo krogel. Mitraljez je podaril svojemu častniku, ki ga je sprejel z odprtimi usti. Poseben primer neustrašnosti je bil Ćamil Reis, ki je iz želje po boju stekel proti italijanskim mitraljezom sredi bojišča, nakar so mu drugi Bošnjaki poslušno sledili!? Zgodilo se je neverjetno! Ćamil je prišel do Italijanov in jih pokosil, medtem ko so ostale Italijane pobili njegovi tovariši.

V bitki na Monte Meletti je umrlo 208 pripadnikov polka BH2, od teh 202 Bošnjaka, medtem ko je na italijanski strani umrlo 2.033 vojakov in častnikov. Bošnjaki so pokopani v skupnih grobovih ob vznožju gore, kjer so tudi umrli. Naj omenim najbolj pogumne vojake v tej bitki: Meho Suljanović, Ćamil Reis, Stefan Duić, Ivo Jakovljević, Hasan Medić, Stevo Kukrika, Šerif Miljković, Avdaga Kuzmić, Smail Muhić, Sulejman Osmančević, Josef Lipp, Jusuf Šekić, Meho Taljić, Huso Zrnić in Meho Mahmutović. Zdi se mi zanimivo, da so mestne oblasti Bosanske Dubice in Gradca v priznanje za hrabrost v bitki na Monte Meletti podelile temu polku srebrno signalno trobento.

Na tem mestu želim omeniti velikega prijatelja Bosne, Pava Jusufa Urbana-Ibruljevića, bošnjaškega politika in humanista, ki se je rodil 5. julija 1911 v Sarajevu. Njegov oče Čedomir Urban, prav tako rojen Sarajevčan, je bil častnik avstro-ogrske vojske in to v polku BH1, kar je zelo zaznamovalo njegovo življenje. Ko je v 60-ih letih prejšnjega stoletja prvič prišel na proslavo v spomin na zmago na Monte Meletti, je spoznal, da je ta dogodek izrednega pomena za bosanskohercegovsko vojaško tradicijo. Prva proslava je bila že leta 1917, samo leto dni po osvajanju vrha Monte Meletta in ohranila se je vse do danes. Tradicijo so prekinili samo v času nacizma. To je bil tudi razlog za ustanovitev Avstrijskega društva za bosanskohercegovske odnose v Gradcu, ki vsako leto v sodelovanju z Zvezno vojsko Republike Avstrije organizira omenjeno proslavo. Znotraj društva deluje tudi Klub bosanskohercegovskih študentov v Gradcu, ki šteje nekaj sto članov. Veliko teh študentov je štipendistov samega društva. Po koncu zadnje bosanske vojne (1992-1995) je Pavo Urban Prvemu korpusu Armade BiH podaril ohranjene paradne uniforme svojega očeta, ki je bil častnik v polku BH1. Zaradi slavne vojaške zgodovine Bošnjakov v prvi svetovni vojni se je zavzel za ponatis knjig Bošnjaki prihajajo (Werner Schachinger) in Sa Bošnjacima u svjetskom ratu (Pero Blašković), ki sta očuvali tradicijo pogumnih sinov Bosne in Hercegovine iz tistega časa.

http://4.bp.blogspot.com/_CZE6J0yqj0k/SFOV9Z2R52I/AAAAAAAAAD4/R7vinFXbqK0/s400/Spominska+plosca+padlim+iz+BH2+na+Monte+Meletti.jpg
Spominska plošča padlim Bošnjakom na Monte Meletti, postavljena leta 1996 v Gradcu. Ob odkritju plošče padlim vojakom iz polka BH2 je bil leta 1996 v Gradcu prisoten tudi poveljnik Armade BiH general Rasim Delić, ki je ob tej priložnosti rekel: “V spomin pogumnim Bošnjakom, ki so v prvi svetovni vojni do zadnjega trenutka pogumno branili skupno domovino Avstrijo.”

Vecina podatkov je povzetih iz Schahingerjeve knjige "Die Bosniaken kommen".

Bosanski grb v vasi Kal - Koritnica

V tej vasi se ob Soči nahaja stari bosanski grb iz časov kralja Tvrtka I., ki so ga verjetno naredili Bošnjaki iz polka BH4. Ob njem se namreč še danes nahaja improvizirani most, prek katerega so oskrbovali vojaške položaje. Predvidevam, da so grb v prostem času naredili ravno vojaki, ki so tako ali drugače skrbeli za logistiko.

Do grba je težko priti. Najbolje je, da pustimo avtomobil na parkirišču ob cesti (poleg žičnice v vasi Kal - Koritnica) in se potem peš napotimo proti Soči. Kakšnih 500 metrov navzdol proti reki je grb.

Grb je bil do nedavnega v zelo slabem stanju. Njegova velikost je okrog 30 cm x 30 cm in je v bistvu sestavljen iz majhnih kamenčkov v slogu mozaika. Pred kratkim sem ugotovil, da grb počasi, a vztrajno propada, saj sem opazil, da nekateri obiskovalci s seboj odnesejo tudi kakšen spominček (kamenček), svoj delež pa so prispevale tudi težke in neugodne vremenske razmere, zlasti pozimi.

Posledice so bile vidne.

http://2.bp.blogspot.com/_CZE6J0yqj0k/SEE63fyFBpI/AAAAAAAAADg/VJjY9zDxBLQ/s400/BH+grb+ob+Soci+(junij+2005).JPG
Takšen je bil grb junija 2005

V mesecu juniju leta 2006 smo se glede obnove grba dogovarjali z Upravno enoto Tolmin in se dogovorili, da bo grb na svoje stroške obnovila fundacija Poti miru Posočja. Že v prvi polovici julija 2006 sta si grb ogledala kipar in restavratorka, dokončno pa so ga obnovili leta 2007. Grb je obnovil akademski kipar Damijan Kracina. Vesel sem, da smo tako zaščitili in ohranili lep spomenik, ki so ga v teh krajih naredili in zapustili vojaki iz Bosne. Ko bom imel fotografijo obnovljenega grba, jo bom objavil na blogu.

Fes na kamnu v vasi Lepena

http://4.bp.blogspot.com/_CZE6J0yqj0k/SDbDxlbdSBI/AAAAAAAAADY/qXN2oNodpag/s400/Fes+v+Lepeni+3+(marec+2007).bmp

Na cesti, ki vodi od Bovca proti Trenti stoji nekje na sredi poti tabla, ki označuje smer proti vasi Lepena. Bolj proti koncu vasi se na travniku nahaja osamljen, velik kamen, balvan. Na njem je med drugim vklesan tudi fes (levo zgoraj), zraven pa še napis“Junaki IV. bataljona cesarskega in kraljevega 4. bosansko-hercegovskega pehotnega polka. 1916”. Napis naj bi nastal predvidoma leta 1916. Na tem travniku je bilo vojaško pokopališče in sicer pokopališče
Blaž, št. 67. Na njem je bilo pokopanih okoli 130 padlih. Italijani so
posmrtne ostanke prenesli na pokopališče v Soči (vir: Ivan Jurkovic).

http://1.bp.blogspot.com/_CZE6J0yqj0k/SDbDG1bdSAI/AAAAAAAAADQ/r6prN9urZU0/s400/Fes+v+Lepeni+2+(marec+2007).bmp
Fes na kamnu v Lepeni.

Prepis sporočila: Junaki IV. bataljona cesarskega in kraljevega 4. bosansko-hercegovskega pehotnega polka. 1916. Junaki I. bataljona cesarskega in kraljevega 91. pehotnega polka. 15.3.-30.3.1916. Junaki I. bataljona 26. črnovojniškega pehotnega polka.

Do kamna vas ne bo pripeljala nobena tabla ali oznaka, zato je najbolje, da v vasi Lepena o kamnu in fesu povprašate domačine. Kamen in napisi so lepo ohranjeni, vsekakor pa bi bilo lepo, če bi ga ustrezno zaščitili in postavili tablo s kratkim opisom nastanka in namena.

Džamija v Logu pod Mangartom, ki je bila zgrajena na področju Slovenije.

http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/d/d9/Mo%C5%A1eja-Log_pod_Mangartom4.jpg

Džamijo so zgradili bošnjaški pripadniki Avstro-ogrske kopenske vojske, ki so bili poslani na soško fronto. Zaradi verskih potreb so, z dovoljenjem oblasti, novembra 1916 zgradili manjšo džamijo, ki je imela kupolsko streho in manjši štirikotni minaret. Večina zgradbe je bila iz klesanega kamna, medtem ko je bilo predverje iz izrezljanega lesa. Objekt je obdajal kamniti zid in železna ograja s portalom.

V bližini džamije je bila zasnovano vojaško pokopališče Log pod Mangartom, kjer so pokopavali padle avstro-ogrske vojake vseh veroizpovedi.

S koncem prve svetovne vojne so Bošnjaki zapustili Slovenijo in džamija je začela propadati. Italija, ki je to področje zasedla, je nato propadajoče poslopje porušila.

super thread :cheers:

Sokollu pasha hotel, moderni hotel u kuci Mehmed pashe. Kuca vjerovatno nije ni nalik onoj od prije 500 godina, ipak se do nedavno zivjelo tu, ali valjda je ostalo jos nesto osim imena.

http://www.venere.com/img/hotel/9/5/5/2/212559/image_hotel_exterior_outside_1.jpg

http://www.sokullupasahotel.com/images/gallery/big/17.jpg

http://www.sokullupasahotel.com/images/gallery/big/sokullupasahotel9.jpg

http://www.sokullupasahotel.com/images/gallery/big/33.jpg

Evo i jedne zanimljive kapije bazara Mehmed pashe

http://farm5.static.flickr.com/4038/4526095555_3e09f8f043_z.jpg

bul-bul :applause:

Mehmed pashe nije zivio u Bosni :/ gdje je taj Hotel u Istanbul ?

Odlicna ideja :okay:

Hercegovački Bošnjaci u srcu Anadolije

http://www.bileca.org/images/vijesti/BiH_TUR_velika.gif
Halilbejli, selo smješteno u oblasti Kemal Paša u blizini Izmira u Turskoj, skoro da se ni po čemu ne razlikuje od bosanskohercegovačkih. Njegovih 2.000 mještana porijeklom iz BiH sačuvalo je običaje i tradiciju bošnjačkog naroda koje su njihovi preci prenijeli u Anadoliju.

Moji preci su prije 150 godina došli ovdje. Od kako znam za sebe, jedina želja mi je bila da saznam odakle sam, da upoznam mjesto gdje su ostali moji korijeni i odakle su me kao voćku presadili ovdje - kazao nam je 66-godišnji Mujo Durmišović. Prije 20 godina zaputio se u svoje rodno Ljubinje, gdje je, priča kroz suze ovaj Hercegovac, zatekao zidove stare kuće i stablo duda pored, njih. Sada ima još jednu želju - ponovo doći u rodni kraj.

http://www.bileca.org/images/vijesti/Hamida.gif

Stanovnici Halilbejlija bave se stočarstvom i izvozom meso, od čega, kažu nam, žive solidno. U ovo selo Bošnjaci su stigli iz Trebinja, Ljubinja, Mostara. Tu su porodice Ćatović, Pirić, Bubić, Čampara, Gluhić, Trtak, Jakupović, Hadrović...

Zehra Džano je Turkinja, ali se prije 45 godina iz Izmira "ukrala" u ovo selo.Zavoljela sam Bosanca i nikada nisam zažalila zbog toga jer imam lijep život - kaže nam Zehra na bosanskom jeziku, koji ju je naučio muž.


Hamida najstarija mještanka
Arifa Džano za doček je pripremila hurmašice.U našem selu prave se bosanska jela. Sarme, pite, baklava - priča nam Arifa, koja je o Bosni i Hercegovini čula samo iz priča starijih mještana Halilbejlija. Najstarija mještanka je 80-godišnja Hamida Džano. U Tursku je došao njen dedo kada je imao samo šest godina. Ona o Bosni i Hercegovini zna da je to lijepa zemlja, prepuna zelenila i rijeka.

Puni emocija

Rijetki koji su imali priliku posjetiti Bosnu, kada se vrate, puni emocija prepričavaju utiske. I nama su pričali o rođacima koje su upoznali, o vlašićkom siru i hercegovač kom duhanu.

Dedo mi je kazivao da je tamo bio duhan, da je zemlja bila plodna i kukuruz sazrijevao velik do krova kuće - prepričava Hasan Pirić za "Dnevni Avaz".

Dani pite
Halilbejli je poznat po tradicionalnim "Danima pite". Ta manifestacija organizira se jednom godišnje, a na njoj se okupe Bošnjaci koji se druže i provedu ugodne trenutke zajedno.
Za starije generacije vrijeme kao da je stalo u Halilbejliju. Žive od sjećanja, čuvaju svoj jezik i tradiciju. Mlađe generacije, čim krenu u školu, život ponese put Izmira, Ankare...

Preneseno sa "bileca.org"
http://www.bileca.org/modules.php?name=News&file=article&sid=1530

U Italiji, blizu Gorice, postoji lokalitet koja se zove "Dosso del Bosniaco" jer su se tu borili Bošnjaci u redovima AU. Koliki su veliki utisak ostavili na njihove neprijatelje, svjedoči da su imenovali taj lokalitet "ravnina Bošnjaka". (Dosso ne znači baš ravnina ali ne znam fakat kako da bolje objasnim jer ne znam tu riječ na Bosanskom).

<iframe width="425" height="350" frameborder="0" scrolling="no" marginheight="0" marginwidth="0" src="http://maps.google.it/maps?f=q&amp;source=s_q&amp;hl=it&amp;geocode=&amp;q=dosso+del+bosniaco&amp;ie=UTF8&amp;hq=&amp;hnear=Localit%C3%A0+Dosso+del+Bosniaco,+34170+Gorizia,+Friuli-Venezia+Giulia&amp;ll=45.971375,13.613089&amp;spn=0.036381,0.125999&amp;t=h&amp;z=13&amp;iwloc=A&amp;output=embed"></iframe><br /><small><a href="http://maps.google.it/maps?f=q&amp;source=embed&amp;hl=it&amp;geocode=&amp;q=dosso+del+bosniaco&amp;ie=UTF8&amp;hq=&amp;hnear=Localit%C3%A0+Dosso+del+Bosniaco,+34170+Gorizia,+Friuli-Venezia+Giulia&amp;ll=45.971375,13.613089&amp;spn=0.036381,0.125999&amp;t=h&amp;z=13&amp;iwloc=A" style="color:#0000FF;text-align:left">Visualizzazione ingrandita della mappa</a></small>




Pokušao sam staviti link sa google maps ali izgleda da ne radi. Uglavnom, samo ukucajte "dosso del Bosniaco" i naći ćete ga.

http://maps.google.com/maps?q=dosso+del+Bosniaco&oe=utf-8&client=firefox-a&ie=UTF8&hl=sr&hq=&hnear=Localit%C3%A0+Dosso+del+Bosniaco,+34170+Gorizia,+Friuli-Venezia+Giulia,+%D0%98%D1%82%D0%B0%D0%BB%D0%B8%D1%98%D0%B0&ll=45.970988,13.612865&spn=0.004444,0.011362&z=17

^^^^
http://fortinorditalia.altervista.org/pics/melette/01.jpg

Ovo je spomen ploca poginulim Bosancima 1916 i 1917 na "Dosso del Bosniaco"

slika-fortinorditalia.altervista.org

Bosnjaci koji su trenutno nastanjeni u Turskoj.

http://www.rijaset.ba/images/stories/1aktuelnosti/10-Turan-koyu-dzamija.jpg

Bošnjaci sela Turan Koyu kod Burse Od turskog grada Burse na udaljenosti od 25 kilometara uzdiže se valovita visoravan poput onih naših krajiških predjela između Bihaća i Cazina. Na vrhu te visoravni ugnijezdilo se selo Turan Koyu. U središtu je džamija, čija prelijepa munara dominira selom, preko puta džamije seoska kahvana. Od nje račvaju četiri puta, čijom se dužinom s obje strane nižu kuće. Neke su niske, bez fasade, neke bez krova, neke luksuznijeg izgleda. Na kraju sokaka nadovezuju se prostrane livade, na njima pogdjekoja krava, zatim veći objekti. Fabrike i radionice. - Moj dedo i nana su se ovdje doselili prije 120 godina. Kada su stigli u Tursku, sedam godina su hodali od mjesta do mjesta. Tek kada su ovdje došli, odlučili su da se tu nastane jer ih ovo mjesto podsjećalo na bosansku krajinu, kazuje Nijaz Bošnjak. Nijaz je živahnog pogleda, veoma govorljiv, vitalnog izgleda mada mu je osamdeseta godina. Dobro govori bosanski, mada su njegovi roditelji rođeni ovdje. Supruga Sabaheta razumije bosanski. "Sve razumim, ali ne znam lipo govorit, kaže Sabaheta. I njegovi sinovi Ahmed, Bulent i Omer i kćerka Fatma znaju bosanski. Unučad ne znaju. -Sve dok u selu nije počela raditi škola, niko nije znao turski jezik, kaže Nijaz. Da li učenici u školi uče bosanski jezik, pitamo Nijaza, a i još nekolicinu dokonih u kahvani. - Jok, sve je na turskom, odgovaraju. - A da li je neko od vas boravio u Bosni? - Samo Sado. Sado, sada Sadetin Kutlu, ranije Šahbaz, tako su se prezivali njegovi preci u Bosni, sjeća se kazivanja njegovih starijih. Sado je zanesen razgovorom s Mensur ef. Pašalićem. Prisjećaju se dana kada je Sado usred agresije na BiH došao u predjele srednje Bosne da pomogne. On i još jedan njegov drug. Sado se iz Bosne vratio u Turan. Njegov drug nije. Sado ima dvadeset krava. Od toga živi. "Imam kalabaluk hajvana", objašnjava nam Sado Njegova sestra Ramiza kada je saznala da su u posjetu njihovom selu došli Bošnjaci iz BiH, došla je do samog ugla kahvane, valjda se ustručavajući da priđe bliže, stalno je rukama mahala, nestrpljivo čekajući da joj neko priđe i otpočne razgovor. Kada smo se nas nekolicina približili, odmah je zamolila da pođemo njenoj kući da nam pokaže gdje stanuje. Avlija je kaldrmisana, kamen blista od čistoće, svaki kutak je zasađen cvijećem i ružama. - Imam tri snahe. Sve tri su Turkinje. Ne razumu bosanski. Meni dobro. Kada me naljute, ja im svašta nakamaram, a one ništa ne razumu, kaže Ramiza. Jedan Ramizin sin je kahvedžija, dvojica rade u fabrici zavjesa. Suprug Izet nije najboljeg zdravlja, pa nam se nije mogao pridružiti. Ramiza ni njen muž Izet nikada nisu bili u Bosni. - Navik o tome razmišljam. Bosnu sam viđela samo na televizoru. Jednom sam sanjala, ko putujem u Bosnu, kazuje Ramiza. Njen bratić Agaj oženio se Bosankom i sada živi u Bosni i Hercegovini. Ramiza ne zna gdje, u kojem gradu. Samo zna da nešto predaje u školi. Ramiza je dva puta obavila hadž. Djeluje smireno, zadovoljno, s blagim osmijehom. Kao što i danas možemo sresti naše starije žene u selima. U avliju ulazi njena komšinica Hajrija. Poziva nas u kuću nje i njenog muža. Kuća Hajrije i njenog muža Raifa Zec je ustvari vikend kuća i jedna od najboljih u selu. U nju, kako kaže, samo "heftesun" (vikendom) dolaze da se odmore. Njihova porodica je dobrostojeća. Žive u Bursi. Avlija je u bosanskom stilu. I voćke nazivaju bosanska šljiva, bosanska kruška, bosanska jabuka... Prepoznajem jeribasmu. Okitila se plodovima. Dobro je ponijela, tako ovdje kažu, kao što i dan danas stariji u Bosni govore. Za tili čas na stolovima se nađe izlomljena prava bosanska pogača, sir, marmelada, sokovi... Sve što se zadesilo u kući, sada je bilo na stolovima pred musafirima. Čak i pita. U dvorištu oko nas okuplja se sve više radoznalih seljana. Među njima je i Behar (Behara), devetnaestogodišnja djevojka. Ne razumije bosanski. Majka joj je Turkinja. Behar i likom više liči na Turkinju nego na Bosanku. Sve do nedavno u ovom selu udaje i ženidbe su bile samo između Bošnjaka i Bošnjakinja, sada se momci sve više žene Turkinjama. Kažu da nema dovoljno "naših." Behar, bratična Hajrijina je hafiza i podučava djecu u "mejtefu". Njen brat Mehmedalija još "iđe" u školu. Dali su mu dedino ime, kaže Hajrija. -Mi smo ovđe svi akraba (rodbina), dodaje Hajrijina sestra Hatidža. A ko vam je imam kada je Behar već postala hafiza? -Imamo imama, zove se Šaban. Je li Bošnjak, -Nije. Zove se Šaban Ćaglar. Džamija u selu je takvog izgleda i lijepe unutrašnje dekoracije, da bi takvu poželjeli i mnogi gradovi. Za nevjerovati da jedno selo ima tako veliku i lijepu džamiju. Pomislili smo da ju je napravila država ili neki donator. - Ne, ona je sagrađena radom i prilozima mještana, kao i onih koji su odavde rodom, i sada žive "zgodno" (bogato) u drugim mjestima, kazuje nam imam Šaban ef. Ćaglar. Napravljena je sa nepune dvije godine, 1993. i 1994. godine. Kako se kao imam osjeća u ovom džematu, među Bošnjacima. -Ja se među njima osjećam Bošnjakom i zato sam i prihvatio da ovdje budem imam, kaže Šaban efendija. Nakon klanjanja podne namaza ispred džamije se okupilo još mještana u želji da se sretnu i popričaju s nama. - Svi vas lipo razumim, ali ne znam lipo govorit, kaže Sabahet (Sabaheta). - Mašalla, ima zgodnih insana, jedrih ko i mi, komentarišu međusobno pojedini od njih. Svi žele da se slikaju sa nama. Mole da još ostanemo, da uđemo u još čiju kuću. Ponudili smo im da nas posjete u Bosni, da budu naši musafiri. - Samo nam pošaljite "čage" i eto nas, rekoše. I zbilja, neki od nas, dadoše svoje adrese, brojeve telefona. Na rastanku, selami i suze. Kroz prozorska stakla autobusa naši pogledi bili su upravljeni ka ljudima koji ostaju. Njihovi pogledi također su bili usmjereni prema autobusu sve dok nije umakao u daljinu. Bio je to za sve nas iznenadan susret, dirljiv i nezaboravan. Bili smo zahvalni našem vodiču Džemalu Crnkiću, koji je predložio posjetu ovom selu. Džemal je također rodom iz Bosanske krajine. Sudbina ga je, nakon toliko godina, dovela u Bursu gdje studira islamske nauke. Tu je saznao za ljude čije su dede i nane još prije 120 godina iz njegove krajine iselili u Tursku i ovdje se nastanili. Bosanski jezik u ovom selu znaju pedesetogodišnjaci i stariji od njih. Od mlađih poneko. Jezik čuvaju oni koji se nigdje ne kreću iz sela. Mladi, i iz praktičnih razloga moraju koristiti turski, u komunikacijama s drugim, u školi, na poslu, na radnom mjestu. Dobro bi došli češći susreti s njima, uspostavljanje odnosa i saradnje sa sredinama i institucijama u sredinama njihovih predaka. Dobro bi im došli i priručnici bosanskog jezika, literatura na bosanskom. Tako bi i mlađe generacije očuvale jezik i sjećanje na svoje pretke u domovini iz koje su se iselili. Zabilježio Amir Hodžić, List "Preporod"

Bošnjaci u Albaniji: Sanjamo da vidimo Sarajevo

http://www.bosnjaci.net/foto/Bosnjaci_Sistavec_Albanija_7_dzamija.jpg

Bošnjaka u Albaniji ima oko 10.000, ali se o njima vrlo malo zna. Prije oko 130 godina su iz Bosne i Hercegovine krenuli ka Turskoj, zaustavili se u Draču, tu i ostali a sačuvali su i jezik i kulturu, izvještava dopisnik Radija Deutsche Welle.

Ne mireći se sa austrougarskom aneksijom, grupa Bošnjaka iz Mostara, Sarajeva i Počitelja brodom je prije više od 130 godina krenula ka Turskoj. Usput ih je zadesilo nevrijeme, pa su jedva pristali na nepoznatu obalu. Pitali su je li ovo Turska, da ovo je Turska, odgovoreno im je, pa su tu, u Draču, stali i trajno ostali. Osim u Draču, Bošnjaka ima i u Firi na jugu Albanije, nedaleko od Valone, Kavaji, Tirani i još nekim gradovima.

U Draču, luci i velikom turističkom centru, i okolnim naseljima Šijak, Kodžaz i Borak danas živi oko 10.000 Bošnjaka. Kao i ostali građani Albanije prošli su epohu Envera Hodže, kada ni strani radioprogram nisu smjeli slušati. Ipak, ljubav prema Bosni tjerala je Bošnjake poput Ramize Bači, bivše Bačić, koja je sad duboko zagazila u osmu deceniju života, da kradom sluša radio Titograd, Beograd i Sarajevo.

"Najljepše su pjesme bile iz Sarajeva, tako smo naučile mnoge slušajući ih kradom." U njenoj kući, u Šijaku, sluša se samo bosanska muzika.

Tajno slušanje radiostanica bivše Jugoslavije i uspjesi u sportu odražavali su se na razne načine. Draganu Cigiću je njegov otac Muhamed dao ime po nogometašu Draganu Džajiću.

"Moj otac je navijao za toga Dragana Džajića i dao mi je ime po njemu," kaže Cigić, koji već nekoliko godina radi u Italiji.

http://www.bosnjaci.net/foto/Bosnjaci_Sistavec_1_Albanija.jpg

Bošnjaci su u Albaniji do 1948. sklapali brakove isključivo iz Bosne ili međusobno. Zbog političke krize s Jugoslavijom zatvara se granica i tada počinje njihovo miješanje s Albancima. U kuće im dolaze Albanke koje sada, poput Lindite Četa iz sela Borak udatu za Bošnjaka Cigića, govore bosanski.

"Nisam znala nijednu njihovu riječ. S vremenom sam naučila jezik, i veoma sam ponosna što sam se udala za Bošnjaka. Kultura i mentalitet su drugačiji. Bošnjaci mnogo više vode računa o ženama od naših Albanaca", kaže Lindita. Da se ne izgubi identitet i da djeca ne zaborave svoje pretke, od prošle školske godine u selo Borak vlasti iz Sarajeva poslale su Nurka Delalića da ovdašnje osnovce podučava bosanski jezik. Kako Delalić ne zna albanski, a većina učenika ne zna bosanski, Amir Cigić, Linditin sin i učenik trećeg razreda, služi mu kao prevodilac.

"Bosanski sam naučio od moga djeda, a kada odrastem i završim srednju školu, volio bih otići u Sarajevo da učim i poslije postanem nastavnik bosanskog jezika u Borku. Najveća želja nas u razredu je da idemo u Bosnu i vidimo Sarajevo."

Po riječima Amirovog djeda Murata, Bošnjaci u Albaniji dobro žive sa susjedima Albancima.

"Živimo komšijski, a ni za vrijeme Envera Hodže nije bilo razlike. Donedavno se u ostalim krajevima zemlje malo znalo o Bošnjacima. Jer Bošnjaci zvanično nisu priznati kao nacionalna manjina. Nisu politički organizovani iako imaju brojne intelektualace - profesore, sportiste, ambasadore, poslovne ljude i umetnike", kazao je djed. Orion Balić, novinar urednik na prestižnoj ALSAT televiziji u Tirani, snimio je jednosatnu reportažu o Bošnjacima koja je reprizirana nekoliko puta.

"Snimio sam emisiju na osnovu koje je širi auditorij, ne samo u Albaniji, saznao da ovdje žive i Bošnjaci koji imaju svoju kulturu i svoje običaje", kaže Balić koji pomalo govori bosanski, a ima želju da ga nauči. Djed mu je, kaže, ovdje došao iz Plava u Crnoj Gori.

A kako sebe doživljavaju Bošnjaci u Albaniji, možda najbolje može potvrditi Fatmir Bači, sin majke Ramize, jedan od najboljih pjesnika u Albaniji.

"Ponosan sam što sam Bosanac, a rođen i odrastao u Albaniji. Ponosan sam što u meni ima onoga najljepšeg što posjeduju ova dva naroda," kaže Bači koji je "majci Bosni" posvetio desetke pjesama.

Naselje Borak nedavno je posjetio i Haris Silajdžić, predsjedavajući Predsjedništva BiH. Obećao je da će se založiti za liberalizaciju viza Bošnjacima koji žele da otputuju u Bosnu, kao i za otvaranje ambasade u Tirani gdje samo BiH, od bivših jugoslavenskih republika, nema svoje predstavništvo.

http://www.bosnjaci.net/foto/300_Mezarje_u_bosnjackom_naselju_Borak_Albanija.jpg
Mezarje u bošnjaèkom naselju Borak

http://i39.************/208cj0i.jpg

Husein-kapetan Gradaščević, umro je 17. augusta 1834. godine. Legenda govori da je otrovan od strane carskih vlasti ali imajući u vidu njegovo loše zdravlje vjerovatnije je da je umro od kolere. Ukopan je na mezarju Ejjub (Turska), nedaleko od stare veterinarske škole gdje se njegov mezar i danas nalazi.

George Lepre izdao je prije pet godina knjigu “Himmler’s Bosnian Division: The Waffen-SS Handschar Division 1943-1945”. Uz nju, vjerovatno najdetaljniji uvid u pobunu pružio je Mirko Grmek u “Les révoltés de Villefranche: Mutinerie d’un bataillon de Waffen-SS ŕ Villefranche-de-Rouergue, septembre 1943”. Spomenik za jednu jedinu Hitlerove vojsku koja je se pobunila u toku Drugog svjetskog rata - XIII Handzar-divizije u Francuskoj, u Villefrancheu. Ima tu jos jedan fenomen. Jedini spomenik okupacionim trupama je spomenik XIII Handzar-diviziji, koja je izginula zajedno s Francuzima. I Francuzi su ponudili jugoslavenskoj vladi park usred grada Villefranchea, ali ona to nije prihvatila. Bio je napravljen i spomenik, koji je Mitra Mitrovic vratila iz Rijeke, nije dopustila da ide u Francusku. Bili su to mladici iz Bosne i Hercegovine koji su otkazali poslusnost Hitlerovim oficirima i odbili da se bore protiv francuskih partizana. Prezivjeli nakon strijeljanja poslani su na Istocni front i ondje gotovo svi izginuli.”

http://www.ladepeche.fr/content/photo/biz/2010/09/17/201009171718_zoom.jpg

http://www.amb-croatie.fr/images/nouvelles_photos/villefranche2006-stele-hr22.jpg

http://www.amb-croatie.fr/images/nouvelles_photos/villefranche-memorial-a.jpg
Ovaj vrlo simboličan spomen je sagrađena na mjestu gdje pobunjenici su pali pod njemačkim metaka.

http://dzematrahic.ba/i/images/stories/kitabhana/Bosniaks_of_Turkey.png
Bosniaks of Turkey, 2009

Turkish Bosniaks mostly live in the Marmara Region which is in other words the North-West Turkey. The biggest Bosniak community in Turkey is in Istanbul and also there are notable Bosniak communities in Izmir, Edirne, and Bursa. There are also notable Bosniak communities in Inner Anatolia, South and even East Turkey.
http://sphotos.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc4/hs408.snc4/47147_1585645929501_1486373798_1517743_3755743_n.jpg
The highest number of Bosniak immigrants and people descending of Bosniaks are found in Turkey. Today, it is generally accepted that approximately 350,000 Turks descend "directly" from Bosniaks who immigrated to Turkey mostly in the late 19th and early 20th centuries and it is estimated that Turks having "direct and indirect" Bosniak ancestry, number as high as 7.000.000. (app.) And every one out of two Bosniaks in Bosnia has a relative living in Turkey.

http://sphotos.ak.fbcdn.net/photos-ak-ash1/v258/34/115/748563804/n748563804_548633_3295.jpghttp://www.bosnakdunyasi.com/resim/fevziyeteferic/4.jpg
http://www.bosnakdunyasi.com/resim/fevziyeteferic/11.jpghttp://www.haberciniz.biz/images/other/bosnaklar-pita-gununde-bulustu-adana-20100520AY305641-01.jpg http://img22.imageshack.us/img22/9798/dsc01774q.jpghttp://sphotos.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-ash2/hs394.ash2/67284_448113267668_739997668_5481219_2790202_n.jpghttp://www.tbhkdf.org/wp-content/gallery/23102010/23102010tbhkdf18.jpg http://img91.imageshack.us/img91/8816/img1798kgk.jpg http://www.karacabeyblog.com/wp-content/uploads/2010/05/bosnak-gece-3-500x333.jpghttp://img142.imageshack.us/img142/5919/94908865ik7.jpg
http://3.bp.blogspot.com/_6qIyY-vHUDg/TN5XNvRwxyI/AAAAAAAAA7s/lQQWCjG4-Ls/s1600/bosna-dede.jpg
http://sphotos.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc4/hs109.snc4/35810_1378801543109_1023998293_897130_483156_n.jpg http://www.karacabeyblog.com/wp-content/uploads/2008/07/ataturke-dil-uzatamazlar-8.jpg
http://www.karacabeyblog.com/wp-content/uploads/2008/07/imgp9151.jpg http://www.karacabeyblog.com/wp-content/uploads/2008/07/ataturke-dil-uzatamazlar-15.jpg


www.bosnasancak.net
www.bosnakdunyasi.com
www.bosna-sancak.org
www.serdivanbosnasancak.com
www.bosnasancaklilar.tr.gg

Svaka čast na angažmanu TourBosnia! :applause:

Super mi je ovo za Bošnjake u Albaniji. :)

TourBosnia!

:applause: Hvala.

Gdje samo sve ovo pronađeš? Svaka čast.

Koliko se sjećam Muhamed Filipović je radio serijal o bošnjačkoj manjini u okolnim zemljama, pa je bio i u Albaniji. Trebalo bi to pronaći.

Hvala momci :okay:

Interesujem se mnogo na nasu historiju, narod.. ostalo dolazi samo trazim dok ne nadem :nuts:

svaka vam cast momci... pgotovo ovo zadnje o turskim bosnjacima... jbt da su tih 7.000.000 ostali u BH..danas bi nas bilo preko 10.000.000 u BH....

evo nekidan sam spominjo o prvim bosnjacima u americi...naso sam knjigu koja se zove
Bosnian Americans in Chicagoland...evo par strnica i slika:

http://img208.imageshack.us/img208/3386/screenshot20101209at202.png

http://img706.imageshack.us/img706/8300/screenshot20101209at203.png

http://img706.imageshack.us/img706/8300/screenshot20101209at203.png

http://img697.imageshack.us/img697/1048/screenshot20101209at200.png

http://img703.imageshack.us/img703/1048/screenshot20101209at200.png

http://img205.imageshack.us/img205/1048/screenshot20101209at200.png

http://img703.imageshack.us/img703/7457/screenshot20101209at200p.png

http://img24.imageshack.us/img24/7250/screenshot20101209at201.png

sve je iz ove knjige:
http://www.amazon.com/Bosnian-Americans-Chicagoland-Images-America/dp/0738551260

^^Francis Spahović, Helen Dilić :D

Super info svima, potrudicu se i ja da nesto nadjem :)

Upravo poslje citanja ovog ^^ probo sam na facebooku naci par ljudi koji imaju ova prezimena...naso sam par, od kojih je bilo 3-4 koji zive u Chikagu.... Ovi bosnjaci su zivili u Lincoln Park Chikago... naso sam jednog momka sa istim prezimenom, koji zivi par kilometara od lincoln parka.... sto znaci da je sigurno povezan sa ovim Mustafom Sarich'em... ali ovaj momak ima americko ime kao i svi ostali...ovi bosnjaci su prije 100 godina otisli u SAD...zar je moguci izgubiti svu bosnjacku kulturu tako brzo...bas me to interesuje, i volio bih popricati sa ovim momkom da ga pitam ko mu je pradjed...jer me bas interesuje..ali u isto vrijeme necu da izgledam ko neki weirdo...

^^ cuo sam za to ima i groble prvi bosnjacki americanaca..

Nije bilo organizacija i udruženja Bosanskohercegovački kao danas da sacuvaju nasu kulturu :ohno:

^^zalosno...cak i ako odes na amazon link za ovu knjigu...ima jedna zena koja je ostavila komentar (review)...i ona je porijeklom iz Bosne...ali naravno nezna nista za svoju historiju, kulturu, religiju, itd....

Sada je bosnjacka zajdnica u dijaspori koliko toliko jaka...ali prije nije ni postojala...bilo je ovih kafana...ali nazalost gledajuci, dosta nekadasnjih bosnjaka danas ne znaju da su iz BH...

Sarajevo City; posalji mu link one knjige, mozda ce se covjek zainteresovati:)

^^ cuo sam za to ima i groble prvi bosnjacki americanaca..

http://www.gacko.net/video/IMG_0742%20600.jpg

http://www.gacko.net/video/IMG_0740%20600.jpg

http://www.gacko.net/video/IMG_0739%20600.jpg

http://www.gacko.net/video/IMG_0732%20600.jpg

http://www.gacko.net/video/IMG_0731%20600.jpg

http://www.gacko.net/video/IMG_0744%20600.jpg

I <3 this thread!!! extremely interesting info! Thanks TourBosnia

Sad je lakse imamo organizacije i udruzenje moramo sacuvat nase blago i naucit buducim generacijama :nuts:

@BiH-x to sam trazio hehe bravo :cheers:
@Okty1 Thx you understand Bosnian ? :nuts:
evo nasao sam iste stvar na Bosanskim jezikom :

To ovaj kniga ? :
http://www.bosnjaci.net/foto/Bosnjaci_u_Americi_big.jpg

http://i30.************/8yvtdz.jpg
http://i29.************/f1xs1w.jpg

Danas ta zajednica, koja broji više od 250,000 svojih clanova od kojih su neki više a neki manje povezani sa svojim glavnim politièkim (KBSA) i vjerskim (IABNA) organizacijama, odolijeva asimilaciji i ne zaboravlja svoj bošnjacki i islamski identitet pri težnji za boljim i kvalitetnijim životom, premda hiljadama milja udaljena od zemlje svoga porijekla.

http://www.gacko.net/video/IMG_0744%20600.jpg

http://www.homethinking.com/326748-David-Hairlich-High-Point-Realty.html

David Hairlich
High Point Realty
Chicago, IL


perhaps a descendent from the family member in that grave

so I googled the last name Avdich...which is in that book TourBosnia posted...I found several family members...most with bosnian first names...one with which I have a mutual friend who is bosnian...so these people kept some of their bosnian culture...but I can tell from their profiles and posts that they dont know anything about bosnia... most have islamic names but I doubt their muslim... or christian...maybe just not sure what they are.....

crazy shit

Super ako nadjes nesto interesentno :applause: zoves se Hairlich i zivis u Chicago ili imas familiju tamo ? evo i ovo Bosnjaci kojii su stradali na Titaniku 1912 :

http://www.legag.com/titanic/photos/naufr/naufrage.jpg

Titanik je potonuo u 2"20 15/4/1912 I s njim je u dubinu Atlantika otislo preko 1500 putnika.Vecina tijela je prebacena u Fairview cemetery, koji se nalazi u gradu Halifaks Kanadi.Nazalost nijedan Bosnjak nije pokopan na tom mezarju, i njihova tijela su zavrsila u podnozju paluba

Ukupno je stradalo 4 Bosnjaka

Svi stradali su bili iz sela Badic kod Bosanske Krupe

Carim Balkic 26 godina
Redzo Delalic 25 godina
Husein Sivic 40 godina
Ejdo Rekic 38 godina

Ejdo Rekic je bio u Americi 1906 godine, prko u Milvokiju, drzava Wisconsin, a potom i u Pensilvaniji

Spomenuta 4 Bosnjaka su pocetkom 1912 uputila put Svajcarske, gdje su u gradicu Buchsu, kanton St Galen, kupili karte za putovanje u Ameriku kod agencije Viktor-Klaud-Wildi.Kupljene karte trece klase su nosile brojeve 349248,349249,349250 i 349251, dok je cijena po karti iznosila 285 svajcarskih franaka.Radi usporedbe, cijena putovanja u 1 klasi iz iznosila priblizno 4350 dolara, sto je otprilike 50 000 dolara u vrijednosti danasnjeg novca

Cetvorica Bosnjaka su se ukracala na Titanik u srijedu 10/4/1912 godine

zalosno...cak i ako odes na amazon link za ovu knjigu...ima jedna zena koja je ostavila komentar (review)...i ona je porijeklom iz Bosne...ali naravno nezna nista za svoju historiju, kulturu, religiju, itd....

Sada je bosnjacka zajdnica u dijaspori koliko toliko jaka...ali prije nije ni postojala...bilo je ovih kafana...ali nazalost gledajuci, dosta nekadasnjih bosnjaka danas ne znaju da su iz BH...

^^Asimilacija je kurva:lol:

Salu na stranu, to je i prirodno za zemlju kao sto je Amerika...imaju nekomplikovan pojam nacije, pa se i crnci i portorikani i kinezi i englezi redom izjasnjavaju kao Amerikanci, i to sa ponosom. Isti je slucaj u Turskoj...

Jos slika:

http://www.gacko.net/video/Piknik600.jpg

Piknik kod Dilica na granici Viskonzina i Ilinoisa,
bio je veoma popularna društvena zabava. /Zerina Zvizdic/

http://www.gacko.net/video/Arif%20Dilic%20sa%20svojim%20radnicima%20Bosancima600.jpg

Arif Dilic na fotografiji sa 50 svojih radnika
zaposlenika Pashen Construction Company 1923. godine
(BACA)

http://www.gacko.net/video/Ulfeta%20sa%20djevojcicama%20600%20.jpg

Ulfeta Saric je osnovala ranih 1930-ih Bosansku pjevacku grupu.
Žene kao Ulfeta brinule su o priredbama za praznike.
Pored ove grupe Postojao je orkestar
"Anna Dilich tamburica" i Kolo djevojaka, plesna grupa.
/Fotografija iz arhiva Muharema Zulfica/

http://www.gacko.net/video/Jusuf%20Hebib600.jpg

Jusuf Hebib ispred Sarica kafane za Zerinom i Safijom Saric,
kasnih 30-tih ili ranih 40-tih godina.
On je porodicu Saric drzao svojom,
kao sto je Cikago bio njegov dom.

@BiH-x Super :cheers:

Some new Bosniak photos from WW1 - The book "I Bosniaci sul fronte Italiano".

http://www.leg.it/img/guerre/bosniaci.jpg

Un'aura particolare, ancor oggi viva in virtù della tradizione orale, circonda l'unicità dei combattenti bosniaci inquadrati in reggimenti austro-ungarici dopo l'acquisizione della Bosnia-Erzegovina da parte della monarchia danubiana. Al di là degli elementi "leggendari" e di colore, i Bosniaken, divenuti in breve tempo unità d'élite del multietnico esercito che servirono con ineguagliata lealtà e devozione, si segnalarono per il loro ardimento e per la rara tenacia dimostrata nelle circostanze più difficili e per le gesta compiute sul fronte italiano nel primo conflitto mondiale, distinguendosi in special modo nella guerra di montagna. Questo volume fornisce un apporto inedito alla conoscenza di questi reggimenti - etnicamente i più coesi della k.u.k. Armee - che combatterono nella fase crepuscolare della monarchia bicipite.


http://img354.imageshack.us/img354/6247/file0009.jpg

http://img404.imageshack.us/img404/552/file0012.jpg

http://img299.imageshack.us/img299/3339/file0002h.jpg

http://img230.imageshack.us/img230/940/file0003f.jpg

http://img266.imageshack.us/img266/5384/file0004.jpg

Des Kaisers Bosniaken (Bošnjaci u carskoj službi)

The Emperor’s Bosniaks :

"Bosnia-Herzegovina was occupied by Austria-Hungary in 1878, annexed in 1908 and was part of the Austro-Hungarian Empire until 1918. This book, illustrated in colour, with 352 pages and nearly 600 photographs, presents a picture of the Bosnian soldiers in the Austro-Hungarian army and their military history under Austro-Hungarian administration. Starting with the political and military reasons for the occupation, through the annexation to the end of the First World War, it takes the reader to a world that at the time was seen as highly exotic.
The Bosniaks, who were seen as an elite group within the k.u.k. Army and who – with their strange uniform and fez headgear – attracted much attention from the various formations of the Austro-Hungarian Army, are the focus of the book. This richly illustrated volume also offers a detailed view of the uniforms, equipment and weaponry of the Bosniaks, from the formation of the Bosnian-Herzegovinian infantry and Jäger troops to their first deployment in the First World War, 1914 –1918. Finally, short biographies of numerous well-known people who served with the Bosniaks, for instance the once Austrian President, Dr Adolf Schärf, give the Old Army a face. Feared by their enemies, respected by their comrades for their fighting spirit, the Bosnian-Herzegovinian troops were a reliable component of the Austro-Hungarian Army until the end of the First World War.

This book, produced in co-operation with the Heeresgeschichtliches Museum Vienna, the Austrian Federal Armed Forces and the Army Museum Budapest, as well as private collectors, is also a project intended to bring together different religious and ethnic groups."

http://www.militaria.at/BosniakenGalerie/images/IMG_4292.jpg

@Okty1 Thx you understand Bosnian ? :nuts:

Sadly, no. But the english information has been pretty interesting aswell!

are you somehow related to BiH Okty? :)
You seem to be really frequent visitor here. :cheers:

Migration Museum Memorial Wall

http://farm6.static.flickr.com/5165/5245340716_92fcef3b27_z.jpg

Transcript:
After thousands of years of existence, by democratic will of their citizens, Bosnia and Herzegovina became an independent country on 1 March 1992.

On behalf of Bosniaks who have been warmly accepted in South Australia and in honour of millions of Bosniaks who were forced to leave their homeland because of political, national or religious reasons, this plaque commemorates hundreds of thousands of innocent Bosniaks who were victims of hatred and genocide through history and at the end of the 20th century.

July 2005 Bosniaks Community in South Australia

^^nice

Thread je extra, svaka vam cast svima!!!!

are you somehow related to BiH Okty? :)
You seem to be really frequent visitor here. :cheers:

Had a nice a time and met great people there last year, no relatives at all though, the history and culture really amazed me, so i try to keep track of what happens there once in a while and read history and interesting facts such as the ones on this thread. :cheers:

Had a nice a time and met great people there last year, no relatives at all though, the history and culture really amazed me, so i try to keep track of what happens there once in a while and read history and interesting facts such as the ones on this thread. :cheers:

Nice and interesting :cheers:

http://www.homethinking.com/326748-David-Hairlich-High-Point-Realty.html

David Hairlich
High Point Realty
Chicago, IL


perhaps a descendent from the family member in that grave

Za one koje interesuje doseljavanje Bosnjaka u Ameriku, ovdje mozete naci moj spisak preko 1.000 Bosnjaka koji su dosli prije 1924. g., a koji sam objavio na Bosnjaci.net prije nekih 5 godina. Takodjer sam dodao neke podatke o njihovom potomstvu.

http://bosnjaci.net/pdfs/Ellis_Island_Final.pdf

Trenutno finaliziram clanak o Bosnjacima u Juznoj Americi i objavicu ga uskoro (radi se o manje od 100 Bosnjaka u Argentini, Cileu u Brazilu).

Pozdrav.

Bosniaco

http://a1.sphotos.ak.fbcdn.net/hphotos-ak-snc6/226540_10150192884264297_253129809296_6631168_7038470_n.jpg

SMRT HUSEIN-KAPETANA GRADAŠČEVIĆA I NJEGOV MEZAR U TURSKOJ

Za one koje zanimaju Bosnjaci u Juznoj Americi, evo teksta kojeg sam nedavno objavio u jednom listu u Americi.

http://www.megaupload.com/?d=5A3RP3A7

Bosniaco

veoma interesantan tekst, hvala Bosniaco

YlJ3RKvXZiA

https://fbcdn-sphotos-a.akamaihd.net/hphotos-ak-snc7/430640_10150565547397737_147164537736_9248678_558808381_n.jpg

U srcu Beča, u ulici zvanoj Graben, nalazi se neobičan spomenik na kome se nalazi stari grb Bosne (1878–1918).

https://www.facebook.com/bosnie.herzegovine

evo je iz bliza, mada na njem. wikipediji pise da su to grbovi madjarske hrvatske i dalmacije

http://de.wikipedia.org/w/index.php?title=Datei:Pests%C3%A4ule_Vienna_Aug_2006.jpg&filetimestamp=20060930200059

A koliko je Vikipedija tačna? :lol:

evo je iz bliza, mada na njem. wikipediji pise da su to grbovi madjarske hrvatske i dalmacije

http://de.wikipedia.org/w/index.php?title=Datei:Pests%C3%A4ule_Vienna_Aug_2006.jpg&filetimestamp=20060930200059

To je Bosanski grb nema nikakve veze sa Hrvatskom ili Madjarskom : http://www.bhdani.com/arhiva/135/t356a.htm

Na wikipediji sam jednom procitao bio da su na podrucju BIH zivjeli iskljucivo hrvati prije...i puno,puno drugih provokantnih stvari :nuts: :lol: