|
Travanjinjinji
Join Date: Mar 2009
Location: Podgorica
Posts: 1,310
Likes (Received): 177
|
Evo nešto gledam, tražim jedno nalazim drugo. Sad više nije ni prijeratno nego okoratno.
Evo i jednog teksta iz novina INDEX.
link
Quote:
 Nema više tapkaroša
Razgovarala: Slobodanka Seka Martinović
Foto: Risto Božović
Unuk Marka Miljanova, Kuč, Podgoričanin i, po sopstvenom proznanju, poslednjih godina prilično Baranin, Radosav Cico Miletin Popović jedan je od izdanaka autentične Podgorice, one stare, koju je pritisla nova, ali koja se ne da i još ne posustaje. Njegova priča je priča o kinu „Kultura“- gdje smo, u istom ambijentu iz pedesetih, čini mi se, među knjigama, filmskim plakatama i vremešnim foteljama koje „pamte“ dugo razgovarali, priča o Metohiji njegovog rođenja, o ljudima i naravima, o nostalgiji, pedigreu, vremenu kojem on ne da da nestane, a koje je tako snažno odslikao u svojim knjigama. Ne voli kad ga oslove sa „gospodine“. Ostao je drug. I dan danas bije sopstvenu bitku : Cico protiv Radosava. U posveti knjige „Ko bi čo’ek“ napisao mi je: ako saznaš ko je čoek’, javi mi! Zbilja, ako saznam, javiću mu.
Skica za portret
Radosav Cico Popović rođen je 7. decembra 1939. godine u Đakovici, selo Junik, na Metohiji. U horoskopu je strelac. Crno vino voli, kaže, prema obrazu, a omiljeno jelo mu je, a šta bi drugo, no krap na tavu. Uživa u svojoj šok - sobi u Baru, gdje sada najviše boravi i to mu je apsolutno najmiliji dio kuće, a podgoričku šok - sobu prepustio je unucima da je unapređuju. Kao i svi Podgoričani, oduvijek je bio kicoš. Na njegovim šimi cipelama mogao si se posjeći - Pa traperice, pa kratki kaputi koji su izgledali ka’ da ti je pola ukra neko, pa...ispeglane košulje, pantalone na ivicu...I danas vodi računa o odijevanju i uvijek voli da miriše. U kući nije tradaicionalista. Cijepa drva, loži šporet i još ponešto učini. Danas, kada je u penziji čita ponovo knjige koje je kao momak čitao. Andrića, Crnjanskog. Relaksira se u bašti u kojoj ima 45 mandarina i pomorandži sa kojima se, sam kaže, tako saživio da im i listove pere. Voli pozorište i prati predstave koliko stigne, najčešće u Baru za koji kaže da je neobičan, unikatan grad gdje se sudaraju dvije klime, ona morska i ona sa Sutormana, da je grad koji voli i da je poslednjih godina – prilično Baranin. Drugi razlog što je prilično Baranin je što je vojvoda Marko ( Miljanov prim aut.) u svoje vrijeme slao u Bar Neneziće, Preleviće i druge pa kad dođe do Dvorca samo vidi Crmničane i Kuče. Opet, veli velika je razlika između njega i Kuča? Kuči su željni Crmničana, a on – nimalo. U životu ga prati supruga Gorica, a unuci dvanaestogodišnji Lazar i dvoipogodišnji Aleksa su - centar Vasione. Kćerka Maja je, obraća mi se u Vašoj profesiji, novinar na TV Pink, a sin nastavlja stazama svog oca. On je direkotr Kina „Kultura“. Život je lijep onoliko koliko se umiješ nosit’ sa njim, kaže Cico, poslije šest očekujući i sedmu knjigu.
- Lažem Podgoričane, koliko može da se laže u najljepšoj namjeri, da ih dijelim u tri boje. A, bogomi, došlo je vrijeme da ih nije teško podijelit’ jer ih je malo. Pokupe se uglavnom na Čepurke, kada se saranjuje i na promocije mojih knjiga. Ovo zadnje je neskromno, ali istinito. To nijesu boje koje ih dijele na bolje ili gore ljude, već su neka vrsta značke: crvena su Podgoričani koji su bili članovi Saveza komunista, zelena Muslimani, mada je i kod njih bilo nosilaca crvene i jedna šarena boja koju su „ nosili“ ili „nose“ oni koji nijesu ni tamo ni ovamo. Ako bog da, u ovu sedmu knjigu, baš ću ih podijelit’, no mi se čini da je najviše ovija ove šarene boje- priča Cico Popović u svom prepoznatljivom, duhovitom stilu. Šarena boja, neodređena, ka’ što je danas skoro sve neodređeno. Vi zapisujte, no nemojte me ispravljat; ja neumijem bez po podgorički, a ako bude po književnome, bojim se da će me slabo ko razumjet.
Počeo sam da trošim še’set i devetu godinu, taj četvrti mjesec je na izmaku. Rođen sam na Kosmetu, a nijesam se pita’ za to, na Crnogorsku zemlju Metohiju đe je moj otac, učitelj, koji se opet nije pita’- jer tad se nije pitalo- došao da službuje po zadatku.
Tako je tada bilo. Nije se pita’, koliko da ga nema, ni on, ni drugi, no ideš onamo gdje ti reču da učiš đakove, kako se nekad zborilo. Prve tri godine proveo sam na Metohiji i to su mi jedine godine van Podgorice. Od četvrte godine - a to ti je od četrdes’ četvrte pa do dana današnjega, ja sam Cico, podgoričko dijete i po ocu i po majci. Poneko ko nije znava da se bavim - namjerno neću reći književnošću - već da ono, nešto malo piskaram, pa vele: oklen njemu ovo? Pa, muka naćera ljude da pišu, jer ono što je napisano, to se ne zaboravlja, ili, moderno rečeno, ako se ne snimi, niko nije vidio, a onda se nije dogodilo. Onda ti je zaludu priča ako ne napišeš ili ako to neko ne slika.
E, pa da ne bi tako bilo ja sam zapisiva, jer slikat ne umijem. A uz slike sam cijeli život proveo. Djetinjstvo, ili kako se to crnogorski danas veli đetinjstvo bilo je isto ka’ drugima iz generacije kojoj pripadam. A kad dublje razmislim, kino „Kultura“, ta stara kultna zgrada koje je bila sinonim podgoričke kulture zapravo je i moje djetinjstvo, moja mladost, moja penzija, moja budućnost...Moja kuća. Podgorička kuća. Napravljena je poslije rata, a mi smo, da je bog, satkani od nekakvija ratova jer - ako se ne bijemo sa nekijama drugima, bijemo se sami sa sobom ili između sebe, do danas ostala je simbol jednog vremena, razvoja filma, otkrivanja svijeta, saznavanja...Svoju prvu knjigu, a kako bi drugačije, izdao sam 1999. godine, iste kada je kino „Kultura“ slavila pedeset godina. Na neki način smo vršnjaci, iako sam ja „par“ godina stariji.
Da se i ta reinkarnacija desi - a vele da može pa da od magarca, postaneš konj, pa onda čo’ek, a ja mislim a ne može jer magarac je magarac- onda bi ja opet tražio kino „“Kulturu“, bioskop u kojem sam cijepao karte, čistio hol, ponekoga pušta’ džabe...Da budem to što sam bio. U stvari, to što jesam. Nostalgičan sam za svojom Metohijom, za onom lijepom državom u kojoj smo svi bezbrižno živjeli, za Podgoricom kakva je bila...Često me pitaju za nostalgiju. A ja ne znam ko je taj, ako, naravno, isključimo političke konotacije koliko je to moguće jer su i jabuke politika - ko može sve da zaboravi? Ko može zaboraviti kolijevku, svoje leglo, kako vele? I svoje djetinjstvo? Sjećam se prvog uskršnjeg jajeta, a moja je familija bila komunistička. Ja nikada nijesam rekao da sam komunista, a poštujući deset božjih zapovjesti nikada nijesam rekao da sam božji čovjek. A mnogi se kunu u vjeru, a kradu, lažu, špijaju...Ka’ što su i mnogi komunisti radili.
Govorite o Metohiji Vašeg djetinjstva. Kako ste kao čovjek, van političkog konteksta doživjeli 17. februar, dan proglašenja nezavisnosti Kosova?
Kada govorim o Kosovu, namjerno izbjegnem ono KiM. Jer zbog politike ta dva zvučna, velika slova - za mene velika, često asociraju, poistovjećuju sa Karadžić i Mladić. Pa onda ove traže, one traže, ove odvajaju, ove spajaju, pa se pitam gdje mi to živimo? Naviru mi emocije, znate, a vi ste vispren novinar pa ćete to složiti kako treba. Tamo sam rođen, kršten u najveću pravoslavnu svetinju. Ateista sam, ali volim crkvu, volim sve crkve, ali svoju najviše. Nikada nijesam rekao ni Srpska, ni Crnogorska, ni Makedonska, već Pravoslavna. No, da se ne diramo politike, desilo se što se desilo. Moje je pravo da to doživljavam na svoj način. U mojoj poslednjoj knjizi, u svom maniru šalim se, doduše neslano, stavljam danas Azemu Vlasiju u usta, bivšem saveznom predsjedniku omladine ono što mu tada, možda, ni na kraj pameti nije bilo, a ako je nije smio to da kaže. Ni on, ni bilo ko drugi. Uz svo poštovanje svih tih ljudi koji su, zašto ne reći, na svojoj zemlji, i taj Albanac i taj Srbin i Crnogorac. Svi smo mi bili na svojoj zemlji. A uvijek se zna neki korijen koji je nikao malo prijed, od onoga malo kasnije. Ako ja usadim paradajz u maju, a komšija u avgustu - pitanje je kako će mene da rodi, a kako njemu. No, da ne ispadne da banalizujem tako ozbiljnu priču. Samo dajem tako jasne, logične lako shvatljive primjere. Mene je šokirala ta očekivana priča , emotivno. Jer, moglo je i drugačije da se riješi. Da je nekome nam’ palo, a trebalo je da mu nam’ pane, moglo se reći: pa, čekajte ljudi, pola Kosova je naše. Crnogorsko. Berlinski kongres ili koji kongres, nije ni važno, uglavnom to je Crnogorska zemlja. Tamo žive Crnogorci. A Srpsko je Kosovo. Druge bi ni ’tice sad pjevale, itekako bi se interesovali ’oćemo li priznat’ , ili nećemo priznat’.
Bili ste Podgoričanin, pa Titograđanin, potom opet Podgoričanin. Staropodgorički duh nosite u sebi, prožima sve ono što ste napisali, a ipak ste u međuvremenu bili dio Titograda?
Tačno. Dupli Podgoričanin, jednom Titograđanin. Nijesam ja birao. Niti su me pitali. Iako sam kao mali prošao golgotu rata, ne sjećam se baš sedamdeset i kusur bombardovanja, ali se Podgorice iz poratnog vremena itekako sjećam. Sravnili su je do daske, što bi se reklo. Mi vazda pobrkamo ove, kako se ono zovu...Ove te ni pomažu...Saveznike, brate. E te, vazda pobrkamo. Pričala mi je pokojna majka kako su zvučnicima oglašavali da se pokupimo, tu, na određeno mjesto i da ni ništa neće bit’. I bogomi se i ti komunisti, a i ovi drugi, nema veze, pokupili tu, a oni ka’ saveznici prospu po nama sedamdeset i pet, šest puta sravne Podgoricu. Skoro da je nije bilo, pa onda Jovo nanovo. To što se spasilo, ostalo je ispod Moračkija pećina, na Crne rape, na Ribnicu. Prva bomba je pala kod SDK, a druga onđe đe je danas Crnogorska komercijalna banka. Četiri kuće, baš tu, bile su kuće mojega đeda i moje babe po majčinoj strani. Oni su isto Popovići, Piperi. Tu je bila čuvena kafana Mitra Borova, mojega đeda. A njegov otac je bio kralja Nikole barjaktar. Pa onda poneko veli koliki sam ja Crnogorac, koliki Podgoričanin i ne znam ni ja šta. Pa eto, toliko o tome. Mi smo, eto bili, jedna od familija koja je spadala u Podgoričku gospodu, među prve. E, onda smo prešli u Titograđane. Tu nijesmo bili nikakvi bogataši. Otac je bio upravnik prvog Doma učenika u privredi u koji su išli najbolji momci svih vremena, kasnije ugledni rukovodioci, osnivači preduzeća. Od današnje muzičke škole, jer tu je nekada bio Dom, pa sve do „Radoja Dakića“ uredno ošišani i izbrijani u radničkim odijelima išli su na posao. Moj otac je učio druge, a ja, lično učio sam u sve podgoričke škole. Samo nijesam u medicinsku. Iz nekih su me ćerali, iz nekih sam sam išao, ali .. evo me. Sve sam škole prošao i školstvo odlično poznajem. Mogli bi me postaviti - iako neće- na mjesto nekog inspektora da im kažem kako je to školstvo radilo. Šala kraju, trebalo je mnogo da zaslužiš i učenjem i ponašanjem i vladanjem pa da te upišu u gimnaziju. Imao sam i tu sreću, pa sam završio, kako se to onda zvalo, malu maturu. To je jedna od poslednjih generacija koja je polagala polumaturu, pa ti je i to nekakva zrelost. Bolje reći polazrelost.
Iz niza podgoričkih skica, šta Vam je ostalo u sjećanju kao najveća impresija. Brijeg od Morače. Kriva kiš mala, kupanje na sastavcima...
Kada pričamo o šlaufima i gumama od Dajca, na kojima su se spuštali niz Moraču, govorimo o jednom kupališnom napretku. Ali, kad bi bila kakva Piramida pa da pitam - koja je to plaža u Podgoricu koja se zvala Majami bič i đe se nalazi - malo bi ljudi znalo da odgovori. A bila je i ja ću vam reć’ đe se nalazila. Na Crne rape. Pardon, na Crnim rapama, jel se tako kaže, kupale su se moja majka i moja ujna, koja je bila operska pjevačica. Tu je bio i jedan ligištul. Imam i tu sliku. Onđe, đe je bila banja a danas, ovo kako se zove...E, da Karver. Nemam ništa protiv Karvera, ali tu je bilo tursko kupatilo, pa „Lira“ đe su se Podoričani kupili, pa „Stanko Dragojević“...E pa da pitam da li neko zna gdje je danas, osim parčeta ulice, taj Stanko Dragojević ? A mjesto njega imamo Karver. Nemam ja ništa protiv toga gospodina Karvera, i uz svo poštovanje, ali je moga’ taj gospodin Karver da ide u one staklarnike, tamo neđe da ga namjestimo, a ne da iseljava naše. Da ostavi podgoričko Podgoričanima, da se kupe, popričaju, da se izjadaju kad se nakupe jada...E tu je bio Majami bič.
Poslije Majami biča, išli ste na sastavke, današnje Skaline, potom na Labud, prestižnu titogradsku plažu iz vremena kada je Morača bila hit.
O, to je bilo sjajno vrijeme. Raduje me što će ovo nekoga vratiti decenijama unazad, što će probuditi sjećanja i uspomene. Za onoga ko ne zna, velike štete i da ne kupi ovu novinu. Bila je velika privilegija da uvatiš ’lad ispod Visećega mosta.To su samo najjači momci mogli i to u red sjede, ka’ da su u voz. Nije se moglo drukče. Bilo je preusko, pa ko uvati, uvati. Neprikosnoveni „vladari ladovine“ bili su moji drugovi i prijatelji Niko Burić i drugi. Eminentni filmski stručnjaci rekli da bi se njima podičili i Antonioni i Pazolini i Felini...Moja malenkost je napravila jedan scenario, ali bojim se da nikada neće da zaživi. Isto se zove „Možemo lu dvojica na dvije karte“, priča sa Drača, sa Brijega od Morače, priča o jednom vremenu, o žestokim momcima bez ljevora.
Kino „Kultura“. Institucija kroz koju su prolazile generacije i generacije, u kojoj se otkrivao svijet, u kojoj se „putovalo“ meridijanima, „upoznavale“ zvijezde i vedete, mjesto gdje je svako „živio“ neki drugi život dva sata po izboru, gdje su se dodirivale ruke i padali prvi stidljivi poljupci...Nema više ni tapkaroša!
Čitav moj život sklepan je između „Paradisa“, tog kultnog talijanskog filma , naše i svjetske kinematografije do Poslednje bioskopske predstave“, našeg čo’eka Pitera Bogdanovića, pa ja u omažu velikanu crnogorskog filma, Živku Nikoliću kažem: Đe te đavo rodio u Pas polje. Njegovo rodno mjesto kod Nikšića , zove se Pas polje. Da je rođen u Filadelfiji, Rimu ili, ne daj bože u Holivudu, mi bi ga danas slavili. A skoro je zaboravljen. Imamo takvih, dobrih, kvalitetnih, ali čim je ođe, mi velimo, ono crnogorski- eh. On može biti trostruki doktor, umjetnik, maestro, no, nije dobro ka si naš. Moja malenkost dobila je svemoguće nagrade, ali svaku van Crne Gore. No, odoh... da se vratim na pitanje. Zapravo, ne znam što bih više mogao reći, do ono da je ta zgrada više od bioskopa, da je po svom značaju i značenju za Podgoričane davno prerasla svoje okvire. Iako su se mogle gledati samo dvije predstave dnevno, jer su se kino projektori morali ’laditi. Kino „Kultura“ je prozor u svijet, a često sa ovog prozora ispred nas, pa sve do radio stanice čeka’ se red za karte. Privilegija je bila razvodnik. On je bio car Lazar, moga’ je da radi šta hoće, ako ništa drugo najljepšu đevojku moga’ je makar da prošeta. Iako joj ne čini ništa, ali proša’ je sa najljepšom. Jer je moga’ obezbijedit’ kartu. Tu se vaspitavalo, upoznavalo, družilo...i ljubavilo, bogomi. Uvijek mi rade emocije jer je , rekao sam vam, priča o tom bioskopu - priča o mom životu koja bi mogla ići u nedogled. I priča o Podgoričanima.
Da li postoji neka koju do sada nijesmo čuli?
Kako ne postoji. Mnogi ne znaju da sam bio akter najvećih bitaka pataka. Pataka, pataka. Odvijale su se na Ribnicu, a najjače patke imao je narodni heroj Vlado Božović. Tu mu je i kuća bila, kraj Ribnice. On jedan, onako stasit, ljepotan, prvoborac, autoritet, izvanredan lovac, a volio je patke. Teško mu je padalo da neko pobijedi njegovoga patka. Tada, daleke pedesete godine - imao sam nekih osamnaest - dobijem zadatak da sa jednim Podgoričaninom Ljaljevićem, da uzmemo džip iz garaže, da idemo u Tuze, kod oca čuvenog fudbalera Šabanadžovića, da donesemo patke. Mi lijepo patke u džip i donesemo ih. No, Aljiljov patak pobijedi jednu patku Vladovu. Na sto crnija jada smo ih vratili.
Onda, kao i danas, Podgorica je uvijek imala lijepe djevojke. Sjećate li se...Predpostavaljam da bi im bilo drago što se neko sjeća.
Bogomi, ne znam smijem li - kroz smijeh kaže Cico. Neću ih nabrajat, bilo ih je četiri, pet, a bogomi i ja sa se za dvijama okreta’. A da su bile lijepe, bile su. Vjerujem da će se složiti Podgoričani koji pamte, da je broj jedan bila Ljilja Samardžić, kćerka pokojnog Špira Samardžića. Pa onda Ćira Asanović, pa..goniće mi majku ako neku zaboravim, Lola Lekić...Čini mi se da su sve tri žive, mada nijesam siguran. Ali bile su ljepotice, najljepše đevojke u Podgoricu.
Došljaka je uvijek bilo u Podgorici. Kako ste ih prepoznavali, prihvatali, kako ste se slagali sa njima?
Slagali smo se izvanredno. Podgorica je uvijek bila otvoren grad, a prepoznavali lako. Ovđe, đe su danas soliteri bila je rijačnica. Moji rijatelji Niko i Rajko, kojem sam već pomenuo, često su sjeđjeli tu, na jedan parapet. I, kako mi Kuči kažemo, jer ja sam i Kuč, tudijen su prolazili đakovi iz Gimnazije. Ide , tako jedan i zapeo Niku za oko. Nosi onu pletenu torbu i ovi ga pitaju: Okle’ si ti? Ja iz Kuča, odgovara on. A đe učić, pitaju dalje? Ja, bogemi u Gimnaziju. A jesi li dobar đak? Ne dobar, no predobar, veli on. A Niko veli Rajku izbij ga sad, jer poslije nemožeš pošto će biti predsjednik opštine.
Pamtite vrijeme nekih drugih kriterijuma, drugih vrijednosti?
Ja bih, ako to cijenjeni časopis dozvoljava, ovako odgovorio na to pitanje. Jezik zbori, zadnjica ga plaća! Teško je praviti paralele iz mnogo razloga. Ne vidim razliku između momka i đevojke danas, juče ili prije četrdeset godina. Ali vidim razliku u mnogo čemu drugom. Ajmo, dalje...No, jezik mi ne da. Kad su me pitali za pedigre ovako sam odgovorio: ove dame, danas, pod znacima navoda šetaju bizine kojima pod vrat piše ko im je otac, a ko majka. Onda vode svoje bize kod ovija bizina muškija da ih oplemene, da ih ne oštete. A malo vode računa za koga im se kćerka udaje. Rekli su mi tada, da ja nijesam razumio pitanje, a znao sam da jesam, kao što znam da ste me i vi odlično razumijeli. Toliko o pedigreu.
O PRIJATELJIMA
Razbolio se sin pa mu treba za ljekove. Otac mu veli: imaš li prijatelja da ti pozajme. Imamo, tata, kol’ko hoćeš. No nikako da završe posa’. Ja , bogomi, nemam, nako jednoga, reče mu otac i – kupi sinu ljekove. Toliko o prijateljima.
O PODGORICI DANAS
Ima tija zgradurina, niču na svaku stranu. I treba. No ne mogu da zamislim da neko sruši Sat- kulu, bioskop „Kulturu“ ka’ što su srušili apoteku, tj. pretvorili je u nešto drugo, a skoro od rata je tu stajala. Ni robnu kuću, Podgoričanima piznatu kao „Namu“, pa neka se zove i Vasojevka i Zećanka i kako god hoće, ni knjižaru „Kulturu“, koja je vas vijek, čini mi se na taj ćošak. Brine li ko o Podoričanima. Neće imat’ ti ljudi đe da stanu, popričaju i o Podgoričanima progovore riječ.
O TAPKAROŠIMA
Tako su se onda zvali, kad su postojali. Stari dobri tapkaroši. Koliko znam, danas se zovu tajkuni. To je nekad bila najljepša muzika ispred bioskopa. Znam, a neću im imena pominjati, danas ugledne biznismene koji su tu, baš ispred bioskopa počeli biznis, ali jedan pošteni biznis. Ovi danas ne preprodaju karte.
O STOLICAMA LIDIJE I BLAŽA
Da , u sredini balkona kina „Kultura“ i danas postoje dvije stolice. Odvojene. Privilegovane. Tu su uvijek sjedili veliki Blažo Jovanović i njegova supruga Lidija. Samo kada ih nije bilo, mogao je sjesti neko drugi. Bile su dvije Podgoričanke. Same, sirote. Voljele su bioskop i kada su dolazile znale su da sjednu pravo na ove dvije stolice. Blažo je nekada znao da zakasni. Njegovi ljudi uđu, krenu prema njima da ih opomenu, a on im samo da znak da ih ostave, da na miru odgledaju film. I to koliko puta. To je bilo vrijeme drugova.
|
__________________
| ፖድጎሪጻ | Падгорыца | بودغوريتشا | Podgorica | Подъгорица | Подгорица | Ποντγκόριτσα | پودگوریتسا | Podgorytsa | פודגוריצה | Պոդգորիցա | ポドゴリツァ | პოდგორიცა | Podgorika | Podgoritsa | Podgňrica | พอดกอรีตซา | Подгориця | -----
ex Al3k5aNd4R
--> Podgorica <-- | SSC MNE on FB | MyBlogSpot | My gallery on 500px | Željeznice Crne Gore on FB
|
July 19th, 2011, 12:33 AM
Linear Mode
