Evo malo da se nedovezem na pricu o porodici Pavlovic

Preuzeto jos ko zna od kada sa neta...
Svedok prohujalog veka: Leposava - Bela St. Pavlović
Slikarka Leposava St. Pavlović bila je naš najstariji slikar.
Rođena je 17. avgusta 1906. u Beogradu, u uglednoj beogradskoj porodici intelektualaca koja je stanovala u Gospodar Jevremovoj 39, još od 1882, a preminula je pre par meseci, u dubokoj starosti.
Gospođica Bela je poslednja srpska dvorska dama, naš najstariji slikar, doživotni predsednik „Lade”, profesor Beogradskog univerziteta.
U njenoj mansardi pohranjeni su svi svedoci njenog trajanja.
Vreme je stalo u Gospodar-Jevremovoj 39, a patina se stvrdla u vazduhu, ali i u svakom uglu ovog zaboravljenog prostora.
Svet je ugledala u staroj beogradskoj Gospodar-Jevremovoj ulici, čiji se broj nije menjao sve tamo od 1882, kada je kuću s numerom 39 sazidao njen deda Kosta St. Pavlović, upamćen kao prvi načelnik, tek od Turaka oslobođenog i Srbiji pripojenog niškog okruga.
Drugi rođendan je proslavila u vozu za Pariz.
Gospođica Bela je tu završila i niže razrede gimnazije, u eksternatu za žensku decu, tako da joj je francuski jezik postao blizak kao maternji.
Tu je poprimila i duh francuske kulture, koji nikad neće zaboraviti.
Sledi povratak u rodni Beograd.
Tu će, odmalena sklona slikarstvu, po savetu porodici bliske slikarke Bete Vukanović, upisati i završiti pripremni tečaj na Umetničkoj školi.
Diplomiraće na Kraljevskoj umetničkoj školi kod uvaženog nastavnika Ljube Ivanovića, naporedo sa potonjim poznatim umetnicima: Ljubicom Sokić, Stevanom Bodnarovim, Mišom Vukotićem, Pivom Karamatijevićem.
Magistriraće kod slikara Milana Milovanovića 1932. godine.
- Bila sam najbliža prijateljica kraljice Marije, iako sam sedam godina mlađa od nje. Imala je strašan talenat za slikarstvo i vajanje. Kad je moj otac bio savetnik Poslanstva u Bukureštu, rumunski kralj i kraljica su nas često pozivali na prijem u dvor. Tamo sam napunila osamnaest godina i u njihovom dvoru sam doživela svoj prvi bal. Kad se Marija udala za kralja Aleksandra, često sam je posećivala - pricala je ova ziva legenda starog Dorcola.
U nekad raskošnoj bašti u Gospodar-Jevremovoj 39 nedeljom se okupljalo ime do imena: Jovan Dučić, Ivo Andrić, Milan Rakić, Grgur Jakšić, Aleksandar Belić, Isidora Sekulić, Nadežda Petrović, pa Toma Rosandić, Krista Đorđević, Ignjat Job, Milo Milunović, Petar Dobrović, Milan Kašanin, Petar Lubarda...
Zrelo doba provela je radeći na više razboja.
Da bi zaboravila gde je.
I da je komunisti ne bi oterali iz rodne kuće.
Predavala je francuski budućim diplomatama sećajući se onih pređašnjih, izlagala je uporno sve ono što bi u akcijaškom stroju naslikala, mnogo se baštrala radom u Crvenom krstu. I s mukom održavala stara druženja.
Bila je prijatelj sa Ivom Andrice, Isidorom Sekulic i Ducicem, iako je poslednji bio 40 godina od nje stariji.
Bela je sopstvenu zbirku slika poklonila Narodnom muzeju, dok je 1996. godine, 154 svoja crteža podarila Spomen-zbirci Pavla Beljanskog u Novom Sadu, a biblioteku Bogosloviji Eparhije šumadijske u Kragujevcu.
Preminula je prošle godine,a dom porodice Pavlović uvršten je u spomenike kulture i nalazi se pod zaštitom Gradskog zavoda za zaštitu spomenika.
P.S. Imala sam sreću i privilegiju da sam je ponekad sretala u nasoj ulici kad bi isla u skolu i oduvek mi je izgledala kao andjeo koji je svartio na trenutak da nas podseti da oni ipak postoje.
Tada, kao gimnazijalka nisam znala ko je ta divna, gipka starica.
Da jesam, zamolila bih je da mi isprica ponesto...sto možda nikom nije.
Recimo, zašto se nikad nije udala...tako lepa i tako mocna.
Možda bas zato...