[cranberries]

The focus of this thread is the earliest historical or archeological discoveries and recordings in Bosnia, covering the time period to about 1000AD.

Archeology, Conservation, Rediscovery​

 

[Alle]

The Futhark from Breza, dating from about ca 550 AD. It is unknown who wrote it, but it is uncomplete and not deciphered.

It begins with F u th a r k (as per customary). The rest is not deciphered but it is not unusal that it was followed by a first name and then a last name.

This old type of Furthark was common to a wide range of Germanic people, thought to have developed under the influence of other contemporary alphabets of the time, so it is uncertain who would have inscribed it at the time, and why.

Grb danasjne Breze

 

[Alle]

Cave engraving from Badanj, near Stolac. The place contains engravings 12 000 - 18 000 years old.

This was at a time when the glacial maximum ended and it enabled the survivals to start moving around more. Which resulted in the settling of a small number of new places, one of the most famous of which is Sardinia, by this very people in roughly the same time period (their genetic markers differ from those found in, not least, the Bosnia and Croatia area, by about 10 000 years (1)).

Following this, paleolithic settlements on northeast adriatic coastal places, like Brac, were abandoned, archeological finds (or lack thereof) indicate, and would not be inhabited permanently for several thousand years. Maybe because of new arrivals into Europe, or other reasons unabling movement westward, the remaining population moved inward at the time, and further movement was almost exclusively restricted towards the east. Beside the rather famous example of Sardinia where they seem to have been the first inhabitants in the post LGM period, and to a lesser extent northern Scandinavia, this clans markers is not present in any substantial percentage anywhere in western Europe. Nor is it by any means exceptionally prevalent in the east, but in the latter it can be found pretty much everywhere in lower frequencies, all the way into Russia.

_________________________________

(1) Phylogeography Y-Chromosome Haplogroup I Reveals Distinct Domains of Prehistoric Gene Flow in Europe, 2004, The American Society of Human Genetics.

 

[cranberries]

Misterija kamenih kugli

Zaraza otkrivanja i štovanja kamenih kugli proširila se Bosnom i Hercegovinom tek unazad četiri godine, a već ih je zabilježeno stotinjak u svim krajevima zemlje. Dapače, dio ih se nudi turistima na razgledavanje, a oni se dive savršenim kamenim loptama koje i dalje skrivaju brojne nepoznanice. No, pustolovina je tek započela...

Premda je o postojanju kamenih kugli u Bosni i Hercegovini javnost povremeno izvještavana već destljećima, njihovo sustavno istraživanje započelo je tek u jesen 2004. godine pod vodstvom Semira Osmanagića. Poticaj istraživanju došao je, pak, od njegovog prijatelja Bojana Zečevića, a pridružili su im se Ahmed Bosnić i Jovo Jovanović. Ova je četvorka u narednih nekoliko mjeseci obišla brojne kamene kugle širom Bosne i Hercegovine.

Tu je istraživačku pustolovinu opisao Semir Osmanagić u knjizi "Bosanska piramida Sunca", objavljenoj i na web-stranici Alternativna historija. Osmanagić je, inače, prije oblikaska nalazišta kamenih kugli u BiH posjetio njihova brojna nalazišta u Kostariki i Meksiku. Bojan Zečević obišao je neka nalazišta kamenih kugli u Tunisu i Turskoj. Kamenih kugli ima diljem svijeta (mnogi krivo pretpostavljaju da je riječ o vrlo rijetkim nalazima!), no o nalazištima izvan granica Bosne i Hercegovine, kao i o podrijetlu, odnosno načinku postanka kamenih kugli, pa i onih u BiH, internetski magazin Kameleon pripremio je zasebnu reportažu "Zagonetke kamenih kugli širom svijeta".

Uglavnom, određenog znanja i iskustva u vezi kamenih kugli imalo je svo četvero istraživača u BiH, a s obilaskom su počeli u sjeverozapadnim dijelom Bosne. Semir Osmanagić o tome piše: "U selu Trn, nedaleko od Banja Luke, susreli smo se sa Čedom Tešanovićem. On je prije nekoliko godina kopao temelje za kuću i na dubini od 4-5 metara je pronašao dvije kamene kugle promjera 30-40 cm. Bile su glatke, "teže od kamena" kako reče, a radnici su ih bacilli u temelje i zabetonirali. Stotinjak metara poviše pronašli smo ostatke kamenih kugli smještene uz kuću Milorada Dakića. Kugla je podijeljena na dvije polovine, pravilnog je oblika, promjera oko jednog metra.

U sjevernoj Bosni, u selu Teočak se nalazi osam kamenih kugli. Pravilnog su oblika, ali im površina nije glatka. Fino su obrađene, ali nedostaje onaj zadnji korak poliranja. Materijal je granit. U kasnijoj fazi na nekim kuglama su izdubljene rupe. U blizini Vareša u srednjoj Bosni, u selu Ponikve, stoji četverotonska izdužena kugla. Pronašao ju je Radovan Puskić 1970. u Javorničkom potoku ispod korijenja oborenog bora. Kugla se nalazi na postolju ispred njegove kuće koja je ujedno i ugostiteljski objekat pod nazivom "Kugla". Po sastavu nalikuje onoj u Trnu – magmatska stijena.

Dvadesetak kilometara od Kaknja u srednjoj Bosni, u malom selu Zlokuće nalazi se nekoliko kamenih magmatskih kugli (identični materijal kao u Trnu i Ponikvama). Na malom desetometarskom uzvišenju iznad zemlje te dijelom zakopano u zemlju se nalaze kugle i duguljasti kameni megaliti. U razgovoru sa stanovnicima saznali smo da oni misle da su kugle dio "Grečkog greblja" (navodno su u tim krajevima u drevna vremena bili Grci koji su, nakon "sedam teških zima", napustili ovaj dio Bosne).".

U drugoj polovici prosinca 2004. saznali su za još dvije lokacije kamenih kugli u okolici Maglaja, o čemu izvještava Bojan Zečević: "Prva lokacija je u selu Jablanica. Mustafa Mehinagić je 1970-ih zapazio kamenu kuglu u potoku Megara koji se ulijeva u rijeku Jablanicu. Uz pomoć tri odrasla čovjeka kuglu je prenio u dvorište svoje kuće koja se nalazila 200 metara od mjesta pronalaska. Ahmed je izmjerio obim kugli 155 cm, a Jovo je uz pomoć viska odredio starost oblikovanja kugle na 12.000 godina. Prilikom kopanja tunela u brdu Cikota kod Maglaja (1976-1978.) u sredini brda je pronađena kamena kugla. Savršena je sfera, obima 150 cm. Svojevremeno je izbačena strojem za rovanje i nju je Avdo Ćosić donio ispred svoje kuće gdje se i danas nalazi.".

U proljeće 2005. zaputili su se i do samostana u Kraljevoj Sutjesci, gdje su već na samom ulazu u Biblioteku naišli na malu kamenu kuglu. Granitnog je sastava, malo hrapave površine (slična onima u Teočaku), pravilnog sferičnog oblika, s malo oštećenom jednom stranom… U samostanu joj ne znaju porijeklo; pretpostavljaju da je služila kao topovsko streljivo.

Potom su se ponovno uputili do Banja Luke i obližnjeg sela Slatina. Nakon dužeg traženja u šumarku, na samom potoku našli su do sada najveću kamenu kuglu u Bosni i Hercegovini. Semir Osmanagić napominje: "Nedvojbeno, izuzetne starosti, ostavlja nas prijatno iznenađenima. Pažljivim promatranjem uočavamo da je površina nedovršena. Kao da je primjenjena gruba obrada nekom vrstom žličnog alata. Ono što kugli nedostaje je onaj poslednji proces poliranja kojom se površina uglača. Na taj način bi se dobio savršen sferičan oblik.".

Do proljeća 2005. do Semira Osmanagića i prijatelja još nisu doprle obavijesti o desecima kamenih kugli kraj Zavodovića, kao i na još nekim drugim mjestima u BiH. No poučen njihovom brojnošću u nekim drugim krajevima svijeta, ispravno je uočio: "Desetak lokacija kamenih sfera u Bosni vjerovatno je samo manji postotak njihove stvarne zastupljenosti. Međutim, nakon tisuća godina one se nalaze na nekoliko metara dubine i samo slučajnost će ih izbaciti na površinu: kopanje tunela kroz brdo ili temelja za kuće na dubini od nekoliko metara, pad ogromnih stabala i nestanak korijena iz velikih dubina. Naravno da se neće saznati koliko je tih kugli razbacano po Bosni i gdje su sve njihove lokacije.".

Ipak, već u narednih godinu dana pronađeno je još podosta kamenih kugli u BiH, te je Fondacija "Arheološki park: Bosanska piramida Sunca" došla na zamisao uređenja još jednog arheološkog parka u Bosni i Hercegovini, pod nazivom "Arheološki park: Bosanske kamene kugle". Park bi trebao obuhvaćati sva nalazišta takvih kugli u BiH: u Banja Luci (sela Trn i Slatina), Sanskom Mostu, Teočaku, Maglaju, Srebreniku, Kaknju, Žepču, Varešu, Kladnju, Zenici, Konjicu, Mostaru, Olovu, Starom Majdanu, Zavidovićima, Gračanici...

Na području općine Zavidovići do danas je pronađeno oko 60 kamenih kugli koje se nalaze na 11 različitih lokacija. Najviše ih je, više od 20 kugli, pronađeno u selu Grab, udaljenom 2 km od Zavidovića. O pronalasku tih kamenih kugli piše Nedžad Ikanović iz tamošnjeg Udruženja "Kamene kugle" Zavidovići, koje je osnovano u lipnju 2006. radi "očuvanja i održavanja lokaliteta na kojem se nalazi najveće nalazište kamenih kugli u Bosni i Hercegovini i Europi". Kaže da je mještane Graba na traganje za kuglama potaknuo Semir Osmanagić, te dodaje: "... i ispostavilo se da pored brojnih lokacija u BiH, Duboki potok u naselju Grab-Mećevići kod Zavidovića predstavlja najveće nalazište kamenih kugli u Europi. Na ovoj lokaciji nalazi se preko 20 kamenih kugli, gotovo savršenog oblika dok je na destine kamenih kugli odneseno posljednjih godina od strane mještana koji su ovim kamenim ljepoticama ukrašavali svoje vrtove.".

Kamene kugle koje se mogu vidjeti u Dubokom potoku, prema kazivanju starijih mještana, pojavile su se nakon velike oluje 1936. godine. Tada je potočić koji teče tim krajem nabujao, a voda napravila manji klanac na čijem dnu su se pojavile kamene kugle različitih veličina, od 0,5 do 1,6 m u promjeru. Neke od kugli prenesene su u privatna dvorišta kao ukrasi, a dio ih je oštećen ili uništen uslijed djelovanja prirodnih sila. Danas se tu nalazi 15-ak neoštećenih kamenih kugli i još 20-ak polovica. Za posjete Semira Osmanagića i članova Fondacije početkom ljeta 2006., geolog Ibrica Repišti uzeo je uzorke s kamenih kugli kako bi se odredio sastav materijala od kojeg su načinjene.

U općini Zavidovići nalazi se još nekoliko lokacija gdje su pronađene kamene kugle. Na žalost, veliki broj je oštećen, dodaje Nedžad Ikanović, najviše iz znatiželja stanovnika zbog raznih priča koje su kružile, a jedna od njih je bila da se u tim kuglama nalazilo skriveno blago. Također su se s koljena na koljeno prenosile priče da se radi o kamenim svatovima (slična legenda veže se i za kamene stećke u BiH), koji su se okamenili kada su se sudarili. Legenda je vezana za kamene kugle u Zavidovićima vjerojatno stoga jer su neke pronađene među stećcima. U općini Zavidovići još uvijek se na 3 mjesta mogu vidjeti kamene kugle među stećcima; u naselju Mramorje koje je i dobilo ime po kamenu mramoru, zatim Davulije, uzvišenju iznad naselja Grab i naselju Beše gdje se nalaze najočuvaniji kameni stećci. Ne zna se zašto su teške kamene kugle prenošene do ovih nadgrobnih spomenika koji se redom nalaze na uzvišenjima.
Od tada, brojni znatiželjnici šeću stazom u Grabu kraj Zavidovića, a obilaze i druga nalazišta. I dive se ljepoti kamenih kugli. A neki traže i nove... Još im se svima ni sastav ne zna, a kamoli kako su nastale, jesu li samo prirodne tvorbe ili su ih izradili (dovršili) ljudi i jesu li ih koristili, u koje svrhe i u koje pradavno doba povijesti? I dok neki tragaju za odgovorima, sve više ih je koji se s pravom pitaju "Kako to, da smo ih zapazili tek nedavno?". Sada, kada znamo da su tu, kada smo ih napokon postali svjesni, valja nam pronaći odgovore...

Izvor: www.udruga-kameleon.hr

 

[cranberries]

ok, i wont go deeper into that subject =) but i just had to put the mistery of the circle stones... At least we can visual them so we can talk about it =)

They are almost the same as the stecci, only way way older...

 

[Alle]

As far as the "pyramids"...

In a way it feels unfortunate, because Bosnia was one of the icetime refugees during the last glacial maximum where humans survived, and the people living there today are to a majority part descendant from these people (going by scientific consensus). Recent finds show modern human activity in Europe 30 000 - 40 000 years back (albeit the ones we would expect to find in the northeast Adriatic is likely t have came considerably later). And these groups, who developed quite complex cultures, survived the harsh ice age in numerous places of Europe (and also Anatolia most likely). The ice age 10 000 - 20 000 years ago would be interesting to research more instead of this, but... where there is money.

I read somewhere how in Gorazde, some construction workers found a Roman Tomb and contacted the expert departments; museums, archeologists etc. They were told that there was no money to work on that, so they just dug it back where they found it(!). But of course, there is money for this spectacularism... if half of the resources went into this went into promoting true archeological wealth of Bosnia in the future, think of all the things that would be discovered. An archeological team some years ago were able to roughly reconstruct a neolithic village near Visoko some years ago. How many have heard about that in comparisson to how many have heard about this nonsense of the "Pyramids"?

_______________________________________________________________________--

In regards to the stone balls.

I read the whole article and, they are indeed interesting in the perspective of ancient Bosnia, even if they are found elsewhere as well. Altough not in the context above, that is, it doesnt really need to take anything to bring them to the surface, it depends on how they form and separate from surrounding rock. It is interesting how long it took to form and when they were separated.

Bosnias rock formations range in age from ca 600 million years ago until the Cenozoic. During that timeperiod through which some of them have been through (not the stone balls, but the rock formations in general), the CO2 levels in the atmosphere have been 20 times higher than today, ice ages have occurred, as giant lakes have come and gone, and during part of that period the earth was so warm that Dinosaurs migrated annually to the southpole for the vast greenery and food resources there.

 

[Alle]

Visoko area in the Neolithic, 7200 - 6500 years ago

As the title reads .

The results of the excavations and the geomagnetic survey allow the estimation of the number of houses and of the population size of Okolište (Müller 2006; Hofmann et al. 2007, 195–200). According to this approximation, around 200 houses existed at the same time in the earlier phase of the settlement. With the assumption that one household consisted of five individuals the number of inhabitants can be estimated at approximately 1000. Presuming the same density of buildings for the other Late Neolithic sites of the Visoko Basin, roughly 3500 individuals lived here which corresponds to a population density of 32 inhabitants per sq. km.

Based on estimations of nutrition requirements, each person needs 0.3 ha of arable land for subsistence, plus one cattle, which in turn requires 10 ha of land for pasturing.

Consequently, the calculated population would have required 360 sqkm of land; but the Visoko Basin offers a mere 110 sqkm. We thus assume that the population used the uninhabited mountain regions bordering the basin as pastures.

There is a computer reconstruction from a village in this area, from that time, Il see if I can find it.

Until then, more info can be found at http://www.aegeobalkanprehistory.net/article.php?id_art=12

 

[soundofsilence]

Iliri

Iliri je zbirno ime za plemena tračko-ilirske grane indoevropske jezične porodice, nastanjenih nekada u područjima od Panonske nizine pa do obala Jadranskog mora i južne Italije. Gustav Kossinna smatra da su porijeklom iz Lužica u Njemačkoj odakle su došli na balkansko područje i izazvali seobu Grka. Prema toj teoriji, u ove krajeve došli su oko 1300 godina prije nove ere. Taj je proces njihova doseljenja značio kraj za brončanodobske zajednice koje su prije njih živjeli u tim prostorima (koje na području Istre nazivamo Gradinjci).

Noviju teoriju su razvili Alojz Benac i Borivoj Čović 1960-tih, efektivno diskreditirajući prijašnja mišljenja o Ilirima kao pridošlicama. Po njihovu mišljenju, željeznodobne skupine na Balkanu poznate kao "Iliri" su uglavnom autohtone, a periodične seobe (poput Hallstattskih seoba, odnosno disperzije La Tenske kulture popularno poznate kao Kelti u IV-III stoljeću pne) nisu značajno izmijenile etnički supstrat domaćeg stanovništva koji je evoluirao kroz stadije koje Benac definira kao pred-Ilire, proto-Ilire i Ilire. Rimskom okupacijom dolazi do deportacije dijela stanovništva i do postupne asimilacije ostataka. Dolaskom Slavena u ove krajeve, vjerovatno je samo u planinskim krajevima sačuvalo stanovništvo izvorno Ilirskog roda. Iliri nisu živjeli u organiziranoj državi, nego u plemenskim zajednicama. Izuzetak je razdoblje od 250 p.n.e. - 167 p.n.e. kada su živjeli u organiziranoj državi. Poznati su im kraljevi Agron, Epulon i kraljica Teuta, te posljednji kralj Gencije (Genthios).

Razni antički istoričari Ilire su smatrali ratobornim, ali i slobodoljubivim narodom. Tako je zabilježeno da je ilirski kralj Bardylis oslobodio sve svoje robove, koji su se kasnije čak i borili na njegovoj strani.Ovo naravno nije izolovan slučaj među Iliriskim vođama i vladarima u drevno doba. Ilirski kralj Agron je pomogao tadašnjem makedonskom kralju da se riješi pošasti, Grka Ajetolaca, koji su bili ozbiljno riješili ugroziti tadašnje Makedonce svojim osvajačkim ambicijama.Također je poznato i to da je i legendarni Piro (Pirova pobjeda), vladar Epirota, koji su po mnogim istoričarima bili ilirskog roda, također pritekao u pomoć jednom od italskih naroda u borbi protiv nadmočnijeg neprijatelja.

Ipak, vrhunac ilirske slobodoljubivosti, uslovno rečeno, je najbolje ovjekovječen u tzv. Pobuni Batona, koja se odigrala u centralnoj Bosni u 6 vijeku n.e. a koju je pokrenuo do tada anonimni Baton iz plemena Dezitijati (Daesitiates), jedan od dva Batona po kojima su Rimaljani nazvali ovaj ustanak. Kada su Rimljani konačno zarobili Batona i živog ga doveli u Rim, što zbog divljenja, što kao ratni trofej, upitali su ga zašto je podigao ilirski narod na ustanak, na šta je on odgovorio: "Zato što ste ste poslali vukove da čuvaju ovce!" Naravno, stvarnost se ne može idealizovati, pa tako ni historija Ilira, ali su navedeni, i drugi primjeri ilirskog otpora prema potlačivanju ipak dali određenu dozu časnosti, koja se danas u krajevima koje su Iliri nekad nastanjivali, u određenoj mjeri veže uz njihovo ime, ali i uz sam pojam otpor uopšteno rečeno. Rimski reljefni prikaz na kamenu koji opisuje porobljene Ilire nakon jedva ugušenog ustanka i danas se može vidjeti u muzeju u Beču. Obzirom da je u to doba Rimom vladao car August, pobuna je poznata i pod nazivom Gemma Augustea. Rimski hroničari su sa izrazitim divljenjem opisivali hrabrost ponosnih ilirskih žena "koje sa djecom u naručju skaču sa zidina opkoljenog ilirskog grada u vatre koje ga okružuju, da se ne bi žive predale i time obeščastile...."

Ime Ilira dovodi se u vezu sa zmijom, što prvi opaža Otto Gruppe. Prema legendi Feničanin Kadmo naselio se među Enhelejce i oženio se Harmonijom koja mu je rodila sina Illyriosa kojega je odmah po rođenju obavila zmija i prenesla mu svoju magičnu snagu, on će postati ilirski rodonačelnik. Zmija koja je obavila Illyriosa dovodi se pak u vezu s hetitskom zmijom Illurjakom. Ime Ilira i hetitske zmije svakako nije slučajno. Zmija je igrala važnu ulogu u religioznom životu Ilira.

Iliri se danas smatraju prastanovnicima balkanskog područja, iako je možda njihova izvorna domovina područje današnjih Lužica. Ako su oni krivci izazivanja Dorske seobe, onda su odnekuda došli kao osvajači i zauzeli ovo područje kao svoju novu domovinu. Ipak, u istorji nema nepobitnih dokaza da su navedeni osvajači iz Lužica zapravo bili Iliri, niti da se zapravo radi o borbenom osvajanju Balkana, jer bi to neki drevni istoričar negdje nekada pomenuo, na jedan ili drugi način, a na to bi ukazali i borbom uništeni materijalni ostaci iz tog perioda. Teorija o Lužičkom porijeklu Ilira uglavnom se bazira na sličnosti materijalnih ostataka u Lužicama sa onima na širem balkanskom području koje su nastanjivali Iliri, te sličnosti između riječi Ilir i rijeke Ila u Njemačkoj. Naime, među materijalnim ostacima na Balkanu nalazi se izobilje onih koji nisu pronađeni u Njemačkoj a datiraju iz istog kritičnog perioda. Može se eventualno govoriti o talasu, ili talasima migracija halstatske i La tene kulture na balkan, za koju neki istoričari smatraju da je uzrokovala čuvenu Dorsku seobu. U prilog teoriji Alojza Benca idu i istraživanja koja su sproveli Pierre Cabanes u knjizi "Iliri", dostupnoj i na našem jeziku, te John Wilkes u istoimenoj knjizi.

Iliri se nisu libili baviti nikakvim poslovima. Kod njih susrećemo i stočarstvo i poljoprivredu, i lov i ribolov, a bavili su se i gusarstvom, kao i rudarstvom. Poznavali su i metalurgiju. Iliri su bili vješti travari. Znali su proizvoditi razne vrste piva, a posebno su obožavali medovinu, na svojim terevenkama opijali bi se do besvijesti. Svoja tijela Iliri su tetovirali zašiljenim brončanim iglama.Pojedini istraživači nalaze analogiju izmežu običaja tetoviranja starih Ilira, i preživjelog običaja tetoviranja kod nekih starijih seljana u Bosni i Hercegovini ( npr. lašvanska dolina) i sjevernoj Albaniji.

Ilire se optužuje i za prinošenje ljudskih žrtava, a sumnja se da je među njima bilo i ljudožderstva kao i kod Skordiska, koji su se kasnije pomiješali s njima, međutim pojedini autori navode da su takvi opisi rezultat drevnih grčkih autora kod kojih metaforičko izražavanje nije bilo neuobičajeno.

Naselja Ilira razlikuju se od mjesta do mjesta. Njihova naselja, poznate kao gradine, podizana su na teško pristupačnim mjestima, obično na prirodnim uzvisinama. Svoje gradove opasavali bi obrambenim zidinama i kulama (Ostaci nekih od tih gradova još prkose vremenu, poput ostatake grada Daorsa, Ošanići kod Stoca). Uz rijeke su Iliri podizali sojenička naselja. U područjima gdje je klima oštra gradili su zemunice, dijelom ukopane u zemlju. Prema Strabonu, plemena poznata kao Dardanci, zemunice su građene ispod gnojnica, navodeći usput, da su se Dardanci prali svega dvaput u životu, na rođenju, i prilikom vjenčanja.

Iliri su bili vješti u mnogim poslovima pa tako i u izradi zlatnog, srebrnog i brončanog nakita: narukvice, fibule, privjesaka, ogrlica, ukrasnih kopči i aplika. Posuđe Ilira je od keramike, ali su proizvodili i metalno posuđe, oblici im bili situla (vedro s poklopcem) i vedro. Sjekire su od kamena, bronce i željeza. Dlijeta su bila od bronce i željeza (dva tipa). Pored ovaca, uzgajali su svinje, koze, i nešto manje goveda. Imali su i konje i pse.

Poznavali su i poljoprivredu i uzgoj pšenice, ječma, prosa, te mahunarki, kao što su grašak, leća i bob. Plemena uz obalu uzgajala su i vinovu lozu, ovo posljednje je vjerovatno naučeno od susjednih Grka. U obradi zemlje Iliri su se služili koštanim motikama napravljenim od jelenjeg roga. Tek su od Kelta dobili ralo, a ovo se odnosi i na škare. U Albaniji su ralo Iliri dobili od susjednih Grka, a ostali dolaskom Rimljana. Međutim već u mlađem Željeznom dobu Iliri poznaju pijuk, lopatu, grablje, srp, kosu i kosir, veći dio tog oruđa je od željeza.

Prilikom pečenja kruha Iliri su se služili pekama. Neki od njih već su imali peći od pečene gline za kuhanje i pečenje, ali je većina palila vatru na goloj zemlji u sredini sobe ili kutu prostorije, nasuprot vratima. Svoje žitarice mljeli su ručnim žrvnjevima, dok su neki od njih rotacijski žrvanj dobili od Grka, Kelta i Rimljana.
Lov nije bio najrazvijeniji, hvatali su jelene (zbog rogova), lisice, jazavce, medvjede, dabrove, kune radi krzna. U lovu su koristili strelice s metalnim vršcima, koplja i sulice. Glavno oružje lovca ipak je luk i strijela. Plemena Dalmacije poznavala su i strelice s otrovnim vrškom, taj otrov nazivali su 'ninum', a dobivali su ga od otrova tamošnjih zmija. Ribolov također ima značajno mjesto u krajevima uz obalu i uz rijeke . Ribolov je za Enhelejce bio glavno zanimanje. Ilirska udica je od bronce, imali su i željezne osti i koštane harpune. U ribolovu su se služili i izdubenim čamcima (monoksil). Jedan otkriveni primjerak ima dužinu od 12,34 metra. Uz obalu mora Iliri su se bavili i skupljanjem školjaka (dagnje i priljepci). Meke dijelove ovi ljudi su jeli, dok bi ljuštura kod Histra služila kao amulet i ukras

Iliri su znali obrađivati bakar, zlato i srebro. Kopanjem ruda služili su se pijucima i maljevima. Zdrobljena ruda talila se u posebno građenim pećima. Kalupi za lijevanje pretežno su bili kameni. Razvoju njihove metalurgije podali su dospjeli Kelti. Sada Iliri raspolažu većim brojem alatki. U području Bosne Iliri su najviše obrađivali broncu. Srebro se obrađivalo tek na jugu njihova područja. Od 2. vijeka nove ere stagnira proizvodnja zlata a sve se više proizvodi željezo.

Rudarstvu treba ovdje pridodati da su Iliri znali dobivati i sol iz slane vode. Slani izvori bili su glavni razlog vječnim ratovima između Autarijata i Ardijeja. Da su Iliri bili razvijen narod govori i činjenica da su znali proizvoditi i staklo, za čiju je proizvodnju bila potrebna temperatura od 650°C. Iz staklene paste izrađivali su zrnca za ukrašavanje lukova na fibulama i izradu ogrlica, i to još u Starije željezno doba.

Gusarstvo je za Ilire bio jedan od oblika privređivanja, kao i kod kasnijih hrvatskih Kačića. Iliri su imali malene brze brodice pogodne za brze napade na trgovačke italske brodove, pa i na same grčke gradove. Ovaj posao Ilirima je donosio lijepu korist. Premda su bili gusari, Iliri su se morali baviti i trgovinom, i trgovali su. Grcima su Iliri izvozili srebro, pšenicu (Grčko tlo je veoma nepogodno za poljoprivredu zbog manjka vode), kožu, peruniku i drugo. Od njih su uvozili keramiku, oružje i nakit.

Novac je je uvijek vezan uz trgovinu, ali ga Iliri koriste tek od dolaska Rimljana. Prvi puta počinju ga kovati početkom IV vijeka prije nove ere u južnoj Iliriji, i to u gradu Damastionu, taj novac je od srebra. U Albaniji novac se kuje od 3. vijeka p. n. e. U Bosni i Hercegovini Daorsi novac kuju od II st. p.n.e., kao i Labeati(sjeverna Albanija), a Peonci od IV st. p. n. e.

Plemena Ilira bila su organizirana po rodovima (dekurijama) i bratstvima. Savez bratstava činio je pleme. Dekurija ili rod se sastojao od 150-200 ljudi. Zemlja je bila vlasništvo bratstva i nije se dijelila obiteljima nego rodovima. Broj bratstava razlikovao se po veličini teritorija i broju članova plemena, a mogao je biti i određen organizacijskom strukturom plemena. Tako 12 bratstava nalazimo kod Liburna i Hythmita, ali i kod Peuceta iz južne Italije. Na čelu bratstva stoje 'princeps'i, u tom su svojstvu bili i članovi plemenskog vijeća. Na čelu ovog stajao je 'praepositus'. Smatra se da je kod nekih Ilira, prema Teopompu i Agatarhidu iz Knida, bilo i ropstva, pa se u tom smislu spominju Ardijejci i Dardanci.Ipak, poznato je da su se ilirski robovi borili na strani Ilira u ratovima, kako je ranije pomenuto. Zobog ove, kao i činjenice da su ilirski "robovi" sa svojim "vlasnicima" učestvovali i u gozbama, a imali su valstiti dio zemlje koju su mogli obrađivati za vlastite potrebe, teško da se može govoriti o klasičnom robovlasništvu (o tome vidi više u knjizi Iliri, autora Pierre Cabanes-a).

Kod nekih plemena spominju se i ostaci matrijarhata (Liburni). Žene Liburna mogle su se prije udaje podavati kome su htjele. Pseudo-Skilaks piše u 'Periplu' kako Liburnima vladaju žene.

Iliri su bili ratoboran narod,borbe su se vodile kako protiv susjeda, tako i međusobno, što je zapravo u antičkoj istoriji bilo česta pojava uopšte. Od njihovog oružja treba spomenuti zakrivljeni bodež ili kratki mač 'sica' (izgovor sika), koji se možda razvio od zakrivljenog brončanog noža. Tu su još 'sibyna' ili 'sigyna', dugo željezno koplje, duga bojna sjekira, luk i strijela i kao obrambeno oružje su štitovi, brončani oklop i 'knemide' ili 'potkoljenice', te više tipova kaciga.

Primorski Iliri bili su vješti pomorci i brodograditelji. Rimljani, a po svoj prilici i Grci primili su od njih mnoge vještine brodograditeljstva. Brodica 'liburna' (liburnica navis) bio je lagan, brz i velikih manevarskih sposobnosti. Najvještiji ilirski pomorci bili su uz Liburne i Labeati, Daorsi i Picenti.

Većina plemena kod Ilira svoje pokojne pokapaju pod humkom zajedno s popudbinom, kao što su to radili Dezitijati. Mrtvaci su se ponekad spalili, pa je tek onda pepeo položen u grob. Humci su podizani od zemlje i kamena, a u toku njegovog podizanja razbijala se lončarija. Tokom obreda ukopa plesali su se i pogrebni plesovi. Neki Iliri mrtve su sahranjivali ispod kuće. Kult Lara (Lar; zaštitnik kuće) također je bio prisutan, od njih su ga preuzeli Rimljani. Kod Liburna mrtvaci su se pokapali u skvrčenom položaju.

Kod Ilira što se tiče religije, ona je mnogobožačka. Na sjeveru prevladava kult Sunca, na jugu kult zmije. Imali su veliki broj bogova, od kojih se neki javljaju samo lokalno. Kod Histra poznati su: Eia, Melesocus, Boria, Iria. Kod Liburna: Anzotica, ona se podudara s rimskom Venerom, te božica Ica kojoj je podugnut spomenik u Plominu. Nadalje Iutossica, Latra i Sentona. Glavni bog Japoda bio je Bindus, zaštitnik izvora i voda,. Identificira se s rimskim Neptunom. Armatus je bio lokalni bog rata. Nadalje bogovi: Terminus, zaštitnik meda; Tadenus, poistovjećen s Apolonom; Medaurus, zaštitnik grada Rhizon (danas Risan), bio je vjerovatno bog liječništva, Na jugu ilirskog područja javljaju se Dracon i Draccena, božanski zmijski par. Oko vrata Iliri su nosili amulete kako bi se zaštitili od zlog pogleda.

Što se tiče izgleda i nošnje Iliri su pripadali dolihokefalnom tipu, dok je brahikefalnih bilo jedino na području savremene Albanije. Brade su rijetko kada brijali, ako je suditi po onome kako su ih u kipovima i na kamenu prikazivali Rimljani. Sa druge strane, u njihovim humkama i grobovima nađen je priličan broj britvi, što se poklapa i sa prikazima likova na kamenu i kipova koje su oni sami izrađivali (čuveni prikaz ilirskih sveštenika na kamenu iz Zenice, te mnogobrojni drugi prikazi domaće umjetnosti u ranom rimskom periodu). Osim toga, poznato je da su Rimljani sve svoje neprijatelje prikazivali po ustaljenom formatu- polunagi "barbari" duge kose i brade.

Odjeća se sastojala od bijele košulje koja je visila sve do koljena i bila opasana oko pojasa i ogrtača. Glave su pokrivali s nekoliko vrsti kapa a na nogama su nosili kožne opanke, mokasinke i druge vrste obuče.Rimljani u više izvora smpominju kako je čuvana tunika "Dalmatika" (Dalmatica)izvorno ilirska nošnja, na šta ukazuje i sam naziv. Kasnije je postala eklezijastička nošnja Rimljana, a zatim i Vizantijaca (može se vidjeti na freskovnom prikazu Cara Justinijana-duga bijela odora sa crnim linijama od ramena do dna).

Nosili su i više vrsta kapa, koje su, kao i večinu drugih odjevnih predmeta tkali pretežno od vune, obzirom da je stočarstvo bilo važno ilirsko zanimanje i to u svim krajevima, a u nekim i glavni izvor bogaćenja. Mada materijalni ostaci (kako oni što si ih pravili drugi, tako i oni što su ih pravili oni sami) prikazuju Ilire u tipičnim antičkim košuljama bez rukava do koljena, logično ja da su one ilirske zajednice koje su živjele u hladnijim predjelima morale nositi topliju odjeću i obuću, koje su zasigurno morali izrađivati od vune.

wiki

 

[soundofsilence]

Neolit

Neolit ili mlađe kameno doba je period prahistorije u kojem je čovjek potpuno ovladao proizvodnjom i upotrebom oružja i oruđa od izglačanog kamena. Ljudske zajednice nisu istovremeno savladale ovu vještinu. One koje su ranije počele koristiti bolje oruđe, brže su napredovale i ušle su u neolit prije onih koji su u dalje klesali kamen. Najbrže su se razvijala društva na Bliskom istoku. Tamo je mlađe kameno doba počelo oko 7000 godina p.n.e. Na središnjem Balkanu je mlađe kameno doba počelo teko oko 5500. godine p.n.e.Pored novog načina obrade kamena i izrade boljeg lovačkog oružja, čovjek neolita je usavršio ribolovni alat, naučio izrađivati glineno oruđe i napravio prvi razvoj. Ipak, najvažnije od svega je bilo pripitomljavanje životinja i uzgoj divljih žitarica.

Postoji više vrsta zemunica, prema tome da li su potpuno ili samo djelomično ukopane, ili su čitave iznad tla. Među njima postoji i razlika u konstrukciji. Ima onih koje su izgrađene samo od zemlje, a ima ih i kod koji je skeletni sistem od kolja. Zajedničko za sve zemunice je građevinski materijal od kojeg su napravljene, zemlja, po čemu su i dobile naziv. Sasvim ukopana zemunica ima s gornje strane pokrov od kolja, zemlje i granja. U prostor se ulazi usječenim stepeništem. Savršeniji tip je djelomično ukopana zemunica.Tlocrt je kružni ili ovalni. Nosivi dio je skeletod kolja u obliku kupe, povezan pletarom. U sredini prostorije bilo je ognjište, oko kojeg je bila izgrađena zemljana ovalna klupa za sjedenje i spavanje. Građena je i zemunica koja nije ukopana, i to samo od zemlje, u vidu nekog nepravilnog potkupolnog prostora.

Glavni tip neolitske kuće predstavljaju sojenice. Kao zemljane i kamene kuće i one se pojavljuju samo u većim skupinama, obrazujući manja ili veća grupisana naselja. Sojenička naselja su građena uz obale rijeke, jezera i mora, kao što to rade i danas neka azijska i afrička plemena, koja se nalaze na primitivnom stupnju društveno-ekonomskog razvoja. Sve kućice bile su izgrađene na prostranoj podnici od drvenih oblica i naboja zemlje. Ovakva uzdignuta podnica, terasa sa ogradom, leži na sistemu kolja gusto pobijenog u vodi, ili uz obalu, do koje vodi širi ili uži most, čija se podnica može ukloniti, da bi se sojeničko naselje odvojilo od okoline i tako zaštitilo od eventualnih opasnosti. Svaka sojenica u tlocrtu je pravougaonik, sa jednom ili dvije prostorije. U prvoj je bilo ognjište, druga prostorija, ukoliko je postojala, služila je za spavanje. Konstruktivni sistem je bio drveni sklop stubaca, greda i kosnika, ili su zidovi građeni od horizontalno postavljenih greda na preklop. Ispuna zida je najčešće pleter od pruća, spolja i iznutra oblijepljen malterom od blata. Dvovodni je krov imao pokrivač od slame i šindre. Između koliba, u podnici, bilo je, otvora, kroz koje se silazilo do čamaca, na vodu. Čamci su bili izdubljeni iz jednog debla. Sojenička naselja na teško prilaznim močvarnim terenima (tresištima) zovu se "glibice". Sojenice se grade kroz čitav period neolita i kasnije u bakarnom, bronzanom i željeznom dobu

Neolit je na području BiH nastajao oko 5500. godine p.n.e, a trajao je sve do 4000. godine p.n.e. Osnovna obilježja neolita su razvoj zemljoradnje i stočarstva, pripitomljenje životinja, te pojava ruralnih naselja tj. prelazak na sjedilački način života.

Na prostoru BiH postoji veći broj nalazišta iz vremena neolita. Dijele se na:

* Starčevaćka grupa
* Kakanjska grupa
* Butmirska grupa

Butmirska grupa je dobila ime po jednom od najznačajnijih nalazišta iz neolitskog perioda u Evropi - Butmiru kod Sarajeva. Smatra se da je butmirska grupa nastala oko 4000. godine p.n.e. Najpoznatija nalazišta neolita butmirske grupe BiH su: Butmir kod Sarajeva, Obre II kod Kaknja, Zelena pećina na Buni te Lisičići kod Konjica.

rekonstrukcija neolitskog naselja u Tuzli - Arheoloski park

wiki

 

[Alle]

The last glacial maximum in Bosnia

The last glacial maximum in Bosnia, And populational migrations from the refugia.​

About 20 000 B.C. the climate had been getting increasingly colder for about 20 000 years [14] [20], and over the period of the last couple of millennia’s, the ice age was approaching a peak. The area covered by ice and snow all year around extended further and further south, forcing the peoples and cultures which had developed in Paleolithic Europe on the move; an example being Switzerland and southern Germany, which became uninhabited for a period of over 10 000 years [9]. At its coldest about 18 000 – 20 000 years ago, a period known as the last glacial maximum, most of northern Europe, as well as large parts of the Alps, was covered by sheets of ice and snow. The area in between the glaciated parts was mainly tundra or polar desert, largely uninhabitable for the cultures of that time (Altough some have suggested the possibility of populations surviving in some of these areas, for example areas now submerged under the North Sea [24]). The Paleolithic Europeans survived the ice age in a number of places throughout the continent (and likely at least one outside it, in Asia Minor), the locations which have been identified are called Ice Age refugees. One such refugee was the Dinaric Alps in the north-eastern Adriatic, roughly covering contemporary Bosnia and Croatia (Dalmatian part) [7].

Both paternal and maternal genealogicly defineable lineages, because they are passed down from father to son, and mother to child, and thus can only be changed by way of mutation, provide us with substantial information about movements and developments of people through history. Such a defined group of genes is known as a haplogroup. By measuring the number of mutations (Single nucleotide polymorphisms as well as Short tandem repeats) differing one haplogroup from another, one can also approximate, probabilistically, how long ago the two were separated. Or more specifically, when the most recent common (in this case paternal) ancestor of the two lived, abbreviated TMRCA. By doing statistical studies on whole populations one can also infer information about the ancestral makeup of that current population. Whereas studying genetical variation within it, can provide information about the nature of the society’s history.

The population which survived the ice age in the refugia mentioned, would be the basis for a couple of subgroups who are part of the ancestry of modern peoples of the continent. I use here paternal haplogroups and studies by Ken Nordtvedt [4], and specificly their history during the past ca 25 000 years, which is relatively well understood, something that cannot be said in all instances of their earlier history (where we clash to a large degree with paleoanthropology). I use them not least because they are well studied and their distribution across ice age refugia were pretty absolute, otherwise I could have used maternal lineages as well. ( In all fairness both types naming formats have a lot of issues and shortcomings, but the maternal especially is in my opinion in deserve of serious criticism, and in most direct need of evaluation from a usability perspective, as the present structure can be quite misleading for those who have a less profound understanding of the subject.)

About 16 000 - 20 000 years ago, two groups of this lineage would diverge from the refugia. One is today found in parts of western Europe, and the other is found almost exclusively on Sardinia, being associated with the very first peopling of the island in the post LGM period. Is is not known with full certainty whether these were two separate migrations from the refugee, or if they were part of one single migration, which was split up in two somewhere along the way, before their defining markers developed in their new homes (or on their way there). Dr. Nordtvedt calculates the TMRCA (most recent common ancestor) between the different groups to between 800 - 1150 generations. Derived time spans from these calculations are probabilistically based (generational age), like their source (mutational rate) and thus need to be put in the bigger picture with other types of studies, genealogical and archaeological. Also, studies indicate mutations in general happen with a faster rate in colder climates and I doubt this has been taken into consideration, small numbers can have subtantial impact over a long period of time.

During approximately this time, one of the famous paleolithic finds from the concerned period are from southwestern BiH, in the form of the 18 000 - 12 000 years old engravings which I have already posted in this thread.

About 14 000 years ago, another breakout occurred as a group separated from the main one in the BiH area, and migrated northward. Their marker is today mainly found in the north Rhine area of Germany. A recent study suggests though, it may be related to a different haplogroup which diverged with the one we know today in the Dinaric Alps, before the refugee even formed. Namely a subgroup of that one which is today found in Luxembourg [25].

Be that as it may, about 12 000 years ago another breakout occured, this group would find its way to become part of the repopulation of the Irish and British isles. It is today found in Ireland, suggesting a notable contribution to that ancestry. It is also found as a minor contributor throughout Britain in four different subclade variants (detected so far).

From that point on, most of Europe was already repopulated, and there were no more major long-range movements from the refugia. The population remained rather isolated (protected?) in the mountains and woods, where it contineously lived as we can see in a continuity of archaeological findings, such as Butmir or the ones i showed above from the Visoko basin. It is important to note that earlier paleolithic settlements on Croatian coastal islands, were abandoned. If this was due to the populations entirely leaving (in one of the migrational waves to Sardinia, the Isles, Western europe or the possible Upper Rhine connection), or because of some kind of reasons such as external pressure which had them move inland, needs more archaeological studies to delve into. It might also be due to climatic reasons, given that during the LGM, the sea levels were lower, and what is today an archipelago, was then part of the mainland, together with the majority of the northern Adriatic. Flooding of that once dry land would be enough reason to break up those early settlements, one could assume.

In the Neolithic the coastal islands would be inhabited again; Krk, Hvar, Brac and other areas forming the Croatian archipelago today. This did not go on without leaving its own genealogical traces. These people (that is the descendants of this migrating clan) formed their own more or less distinct group populating the archipelago early on, and spread amongst themselves a new subclade which still persists there, indicating contineous living there with smaller movement (There is speculaton about Marco Polo's ancestry, and this would be/would have been one way to possibly found out, as the clade is still restricted to those areas, and certainly was during M. Polo's time). The subclade is today known by its nature, the dinaric isles one. It is a subgroup or parallel group to the more widely distributed one found throughout the mainland, not least in Bosnia and Herzegovina, the two diverged about 6000 years ago, About the time of the Butmir culture. In line with archaeological findings.

I will not deal with the issue of early farmers and how farming was passed on in some cases with populational contact, whereas in others it was just cultural (altough in some cases of the region we can say something with higher certainty, it is likely that for example Hvar was affected by farming technology through both types, and indeed the in situ Neolithic culture there shows such tendencies as well). And the later Slavic migrations. That, I will leave for a later opportunity. These people who stayed, nevertheless formed the tribes which the Romans categorized and we know them by the names they gave them; Daesitiates, Maezaei, Oseriates, Breuci, Dalmatae and so forth. At the point before Batos uprising and the subsequent Roman war campaign there to ascert their control, they numbereed in hundreds of thousands. Even before that the Romans had several military actions there due to "coastal piracy", The Daesitiat Bato himself blamed the Romans for the whole development (paraphrase from a Roman documentation; "You, you the Romans are to blame for this. Because you have sent wolfs to guard sheeps" [26] ). The Daesitiates had a city in their at the time confident and secure society named Arbusi, which was likely around todays Vranduk and Zenica/Bilino Polje area. We can infer its location due to Roman documentation of the war including descriptions of rivers and so forth, the last battle was at that city. It is relevant noting that over 50% (~52.5) of those tested in a test in Zenica (from an Oxford publication) there carry markers of the clade written about (beside this, the second largest marker by percentage is associated with Eastern European clades, that is; Slavs). Which is interesting given the Slavic language was spread there despite Slavs not being majority, this can be explained by a sequence of events, for example the Slavs driving out the Avar invasion, and social importance. But also due to the loss, at the very least to a wide extent, of their own language, as well as much of their identity and population at the hands of the Roman Republic over the preceeding couple of centuries.

At least one of the tribes, the Scordisci, likely merged with at least a smaller number of Celts, or other people derived either from LGM Iberia or -Anatolia, historical accounts make Celtic tribes a likely alternative. It is also possible they were in fact Celtic per se but were absorbed in other populations later on. The one thing we can say with certainty is that this never happened amongst the tribes in the BiH area, at least not paternally (genealogicly impossible, for example in the Zenica test, about 1% of men carry markers related to those overwhelmingly dominant amongst Celtic populations paternal lineages, this single percentage can obviously have came from anywhere).
_________________________________________________________

[4] The Story of I1b1 (P37.2+) – Over 20,000 years of I1b1 (P37.2+). Nordtvedt, Ken, 2008.

[9] ice-age-art.de, glossary. As of July 2009.

[14] Evidence for declines in human population densities during the early Upper Paleolithic in western Europe. Eugéne Morin, 2007.

[20] Vindija Cave and The Modern Human Peopling of Europe. Ivor Jankovic et al, 2006.

[24] Tracing the Phylogeography of Human Populations in Britain Based on 4th–11th Century mtDNA Genotypes. A. L. Töpf, 2005. Molecular Biology and Evolution 2006 23(1):152-161; doi:10.1093/molbev/msj013

[25] Origins of Hg I-L38 (I2b2) Subclades. Hans De Beule, 2009.

[26] A. Stipcevic. Illiri, povijest, cultura, zivot. Skolska knjiga.

_________________________________________________________

Photograph by Beca

Text by me, do not redistribute without reference.
_________________________________________________________

 

[BosnianLion]

IZVOR DEUTSCHE WELLE

U Goraždu susret dva velika neolitska kompleksa

Na široj lokaciji naselja Lug kod Goražda vrše se arheološka iskopavanja.

U blizini Goražda su arheolozi otkrili praistorisko naselje koje datira iz perioda 5 000-4 500 godine prije nove ere. Susret dva velika neolitska kulturna kompleksa balkansko-anadolski i jadransko-mediteranski.

Institut za praistoriju Univerziteta u Kielu već duži niz godina sarađuje sa Zemaljskim muzejom u Sarajevu. Počelo se arheološkim iskopavanjima u selu Okolišta kod Visokog 2002. godine gdje je otkriveno naselje iz mlađeg kamenog doba. Ove godine Institut je započeo arheološka iskopavanja u Zupčićima kod Goražda. „Mi smo prvo napravili prospekcione radove. Vršili smo geomagnetska ispitivanja“, kaže Robert Hofman rukovodilac iskopavanja i nastavlja: „istraživanja su pokazala da se u Zupčićima, na poljani Jagnjilo nalazi jedno naselje, sa relativno velikim kućama, koje su vjerovatno izgorjele. Naselje Zupčići datira iz perioda 5000 g. prije nove ere, a zauzima površinu od 1,8 hektara. Utvrdili smo da se radi o naselju iz kasnog neolitskog doba iz tzv. Vinčanske kulture.“

Vinčanska kultura je dobila ime po arheološkim iskopinama u blizini grada Vinče u Srbiji i spada u jednu od najznačajnijih praistorijskih kultura. Prostirala se od Translivanije do Skopske doline i od rijeke Bosne pa do Bugarske. Arheološke iskopine u Zupčićima se nalazi nedaleko od naslja Lug koje također pripada Vinčanskoj kulturi.

„Prostor je odaljen oko 200 metara od današnjih iskopavanja. Svojevremeno je na tome radio ispred Zemaljskog muzeja Sarajevo akademik Alojz Benac. Tu su pronađene tzv.figurine, male ženske sklupture koje su karakteristične za sjeverno-istočnu Evropu. Tadašnji stanovnici su vjerovali u boginju vode. Na osnovu tih figura se rekostruisalo doba matrerhijata“, nastavlja Robert Hofmann rukovodilac iskopavanja u Zupčićima.

Kuće karakteristične za neolitsku Vinčansku kultutru

Pripreme za početak iskopavanja

«Mi smo iskopali jednu kuću, i ustanovili da je vrlo solidno građena. Ona je široka oko metara i dugačka oko 10 metara. Građena je od drveta. Grede su zabijene u tlo, a između se nalaze konstrukcije od manjih komada drveta. Kuće su bile obložene ilovačom. Kuća je izgorila, od vatre se ilovača pretvorila u ciglu. Našli smo otiske drveta u cigli. U kući se nalazi veliko ognjište, koje je dobro sačuvano. U kući smo pronašli još jedno ognjište. Pronašli smo i predmete iz kućanstva koji još uvijek stoje na svojim mjestima. Kuća se od požara urušila i prekrila te predmete. Zbog toga su oni dobro očuvani. Pronašli smo veliku količinu posuda koje su bile poredane uza zid. Pronašli smo ostatke tkanina koje su bile čuvane na zidovima. Oko ognjišta smo pronašli još kućnih predmeta koji nam pružaju mogućnost da rekonstruišemo život u kući“.

Iskopavanje se nastavlja

Iskopavanjem je pronađena velika količina životinjskih kostiju. Te kosti se trenutno analziraju u njemačkom arheološkom institutu u Berlinu. Ekološki centar Univerziteta u Kielu je sakupio uzorke zemljišta pomoću kojih treba da utvrdi kako je ta oblast izgledala u praistoriji. Na osnovu iskopavanja se nije moglo utvrditi koji narodi su živjeli na tim prostorima. «Ne! To nije moguće utvrditi“, kaže Robert Hofmann.

Iskopavanje u Zupčićima se vrši uz saradnju sa Rimsko –Germanskom komisijom iz Frankfurta. Iskopani predmeti ostaju u vlasništvu Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Rezultati iskopavanja se očekuju tek za nekoliko mjeseci i na osnovu njih će se donijeti odluka o daljnjim istraživanjima. Radove finansira Njemačko istraživačko društvo.

Autor: Zoran Simić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić

Link: http://www.dw-world.de/dw/article/0,,4721447,00.html

 

[Alle]

U Goraždu susret dva velika neolitska kompleksa

Na široj lokaciji naselja Lug kod Goražda vrše se arheološka iskopavanja.

U blizini Goražda su arheolozi otkrili praistorisko naselje koje datira iz perioda 5 000-4 500 godine prije nove ere. Susret dva velika neolitska kulturna kompleksa balkansko-anadolski i jadransko-mediteranski.

Institut za praistoriju Univerziteta u Kielu već duži niz godina sarađuje sa Zemaljskim muzejom u Sarajevu. Počelo se arheološkim iskopavanjima u selu Okolišta kod Visokog 2002. godine gdje je otkriveno naselje iz mlađeg kamenog doba. Ove godine Institut je započeo arheološka iskopavanja u Zupčićima kod Goražda. „Mi smo prvo napravili prospekcione radove. Vršili smo geomagnetska ispitivanja“, kaže Robert Hofman rukovodilac iskopavanja i nastavlja: „istraživanja su pokazala da se u Zupčićima, na poljani Jagnjilo nalazi jedno naselje, sa relativno velikim kućama, koje su vjerovatno izgorjele. Naselje Zupčići datira iz perioda 5000 g. prije nove ere, a zauzima površinu od 1,8 hektara. Utvrdili smo da se radi o naselju iz kasnog neolitskog doba iz tzv. Vinčanske kulture.“

Vinčanska kultura je dobila ime po arheološkim iskopinama u blizini grada Vinče u Srbiji i spada u jednu od najznačajnijih praistorijskih kultura. Prostirala se od Translivanije do Skopske doline i od rijeke Bosne pa do Bugarske. Arheološke iskopine u Zupčićima se nalazi nedaleko od naslja Lug koje također pripada Vinčanskoj kulturi.

„Prostor je odaljen oko 200 metara od današnjih iskopavanja. Svojevremeno je na tome radio ispred Zemaljskog muzeja Sarajevo akademik Alojz Benac. Tu su pronađene tzv.figurine, male ženske sklupture koje su karakteristične za sjeverno-istočnu Evropu. Tadašnji stanovnici su vjerovali u boginju vode. Na osnovu tih figura se rekostruisalo doba matrerhijata“, nastavlja Robert Hofmann rukovodilac iskopavanja u Zupčićima.

Kuće karakteristične za neolitsku Vinčansku kultutru

Pripreme za početak iskopavanja

«Mi smo iskopali jednu kuću, i ustanovili da je vrlo solidno građena. Ona je široka oko metara i dugačka oko 10 metara. Građena je od drveta. Grede su zabijene u tlo, a između se nalaze konstrukcije od manjih komada drveta. Kuće su bile obložene ilovačom. Kuća je izgorila, od vatre se ilovača pretvorila u ciglu. Našli smo otiske drveta u cigli. U kući se nalazi veliko ognjište, koje je dobro sačuvano. U kući smo pronašli još jedno ognjište. Pronašli smo i predmete iz kućanstva koji još uvijek stoje na svojim mjestima. Kuća se od požara urušila i prekrila te predmete. Zbog toga su oni dobro očuvani. Pronašli smo veliku količinu posuda koje su bile poredane uza zid. Pronašli smo ostatke tkanina koje su bile čuvane na zidovima. Oko ognjišta smo pronašli još kućnih predmeta koji nam pružaju mogućnost da rekonstruišemo život u kući“.

Iskopavanje se nastavlja

Iskopavanjem je pronađena velika količina životinjskih kostiju. Te kosti se trenutno analziraju u njemačkom arheološkom institutu u Berlinu. Ekološki centar Univerziteta u Kielu je sakupio uzorke zemljišta pomoću kojih treba da utvrdi kako je ta oblast izgledala u praistoriji. Na osnovu iskopavanja se nije moglo utvrditi koji narodi su živjeli na tim prostorima. «Ne! To nije moguće utvrditi“, kaže Robert Hofmann.

Iskopavanje u Zupčićima se vrši uz saradnju sa Rimsko –Germanskom komisijom iz Frankfurta. Iskopani predmeti ostaju u vlasništvu Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Rezultati iskopavanja se očekuju tek za nekoliko mjeseci i na osnovu njih će se donijeti odluka o daljnjim istraživanjima. Radove finansira Njemačko istraživačko društvo.

Autor: Zoran Simić

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić

Link: http://www.dw-world.de/dw/article/0,,4721447,00.html

Hvala ti.

Zelio bi da imam vise vremena i prilike za ove stvare . Would also be interesting to compare this with and for that matter relations between the Glasinac and Vucedol cultures.

 

[LordMarshall]

Pronađeni novi arheološki ostaci u Skelanima

Mještani Skelana su prilikom kopanja kanala za vodu i oranja pronašli arheološke ostatke koji asociraju na livnicu iz rimskog perioda, rekla je danas Srni kustos Zavičajne muzejske zbirke u Srebrenici Stana Prodanović.

Ona je navela da će se uskoro utvrditi o kakvim arheološkim ostacima je riječ i iz kog perioda potiču.

Prodanovićeva je dodala da je o tome obaviješten arheolog Mirko Babić iz Bijeljine koji je, prije nepune dvije godine, vodio arheološka istraživanja u Skelanima, kada su otkriveni jedinstveni podni mozaici, spomenici i ostaci rimske arhitekture, odnosno rimskog municipiuma iz perioda prvog do trećeg vijeka nove ere.

Prilikom arheoloških iskopavanja prije dvije godine više eminentnih arheologa iz regiona kanstatovalo je da se na mjestu današnjih Skelana nalazio veći rimski grad i carinarnica, odnosno kovnica novca pa se naslućuje da bi novootkriveni ostaci mogli predstavljati livnicu ili neki dokaz o njenom postojanju, što će utvrditi stručnjaci.

Sarajevo-X

 

[LordMarshall]

Prahistorijske monolitne ploče kod Bosanskog Petrovca

Fondacija "Arheološki park: Bosanska piramida Sunca" registrirala je još jednu prahistorijsku arheološku lokaciju na tlu BiH. Na magistralnom putu Bihać - Sarajevo nalazi se uzvišenje Škrakića brdo koje ima komandni položaj u širokoj dolini. Na njemu se nalaze kamene ploče postavljene vertikalno. Zbog svojih dimenzija i mase mogu se okarakterisati kao monolitne ploče.
Osnivač Fondacije i inozemni član ruske Akademije prirodnih znanosti dr. Semir Osmanagić posjetio je lokaciju i pripremio preliminarni izvještaj. Najveći monolit ima impresivne dimenzije: visina mu je 239 cm, širina 90 cm, a debljina 14 cm. Monolit je usađen u zemlju pod uglom od 90 stepeni.

S obzirom na činjenicu da još uvijek stoji stabilno, može se pretpostaviti da je u zemlji oko jedna trećina njegove ukupne visine. Pretpostavlja se da su originalne dimenzije monolita bile oko 360x90x20cm što bi dalo procjenjenu masu od 1.400 kg!

Pravilna geometrija monolita je uočljiva: obje površine prednje i zadnje strane su ravne. Kompas pokazuje orijentaciju široke prednje strane prema istoku, odnosno zadnje strane prema zapadu. Monolit je čitav dan izložen sunčevim zrakama. Na monolitu nema nikakvih vidljivih uklesanja koja bi upozoravala da je riječ o nadgrobnom spomeniku od Ilira, preko antičkog Rima do današnjih dana.

U radijusu od petnaest metara nalazi se ukupno jedanaest vidljivih kamenih monolita. Pet ih je još uvijek osnovom ukopano u zemlju, a šest ih je palo ili su izvađeni tokom vremena. Ukupno se na ovom lokalitetu nalazi desetak tona kamenih monolita.

Po kazivanju mještana ovdje nikada nisu vršena nikakva arheološka istraživanja. Prilikom gradnje magistralnog puta 1970-ih godina graditelji su skrenuli put od predviđene trase desetak metara u stranu da ne bi oštetili ove monumente.

Na lokalitetu su tada vršena geološka sondažna bušenja i pronađena je voda. Tada su dinamitom razbili dio ovog uzvišenja i voda je iscurila. Uzvišenje se posljednih decenija povremeno koristi i kao deponija smeća.

U svom izvjestaju dr. Osmanagić zaključuje da je riječ o naprednoj kulturi koja je bila u stanju prenositi kamene ploče masivnije od jedne tone. Pravilna orijentacija i perfektno usađivanje u zemlju monolita govori o astronomskom i građevinskom umijeću. Nepostojanje natpisa koje bi ih pripisalo nekoj od znanih kultura vjerovatno nas vodi nekoliko milenijuma u prošlost.

Ovaj arheološki lokalitet kod Bosanskog Petrovca nije bio dosada evidentiran kao kulturna baština BiH.

Sarajevo-X

 

[LordMarshall]

Arheolozi iz BiH i Hrvatske istražuju lokalitet Turska kosa

Ekipa arheologa iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine nastavila je ovih dana istraživanje arheološkog nalazišta Turska kosa kod Topuskog, Republika Hrvatska, u neposrednoj blizini granice s BiH.
Riječ je o istraživanju vrijednog lokaliteta - svetišta ilirskog naroda Kolapijana, a koje vrše stručnjaci Muzeja grada Karlovca, Zagrebačkog univerziteta, te univerziteta u Sarajevu i Tuzli i Sveučilištva u Mostaru.

"Trenutno radimo na rubu između svetišta i grobnice, koja je posebno važna jer je prošle godine u njoj nađen kostur kolapijanske princeze kojoj su arheolozi dali ime Blanka", kazao je u izjavi Feni bh. arheolog Željko Grubišić.

Navodi da jedna grupa arheologa nastavlja proširivati taj dio grobnicu, dok druga grupa radi na svetištu.

"Otvorili smo dvije nove sonde i već na početku našli idole, što je veliki rezultat", ističe Grubišić, pojašnjavajući da je ovo mjesto u Evropi poznato po malim idolima.

Samo u ovom mjestu je pronađeno više od 500 idola, dok je na svim ostalim lokalitetima nađeno najviše do 30.

Po Grubišićevim riječima, ekipe arheologa iz BiH i Hrvatske, čija saradnja traje već četiri godine, radit će na ovom lokalitetu cijeli mjesec.

Sarajevo-X

 

[LordMarshall]

Hram boga Mitre u Jajcu dobit će zaštitnu zgradu

Nakon sitnijih izmjena na idejnom projektu za izgradnju zaštitne zgrade Hrama boga Mitre raspisan je tender za izvođača radova. Tender će biti zatvoren 17. augusta.

- Radovi na ovom kulturnom spomeniku bit će nastavljeni kad se dobije građevinska dozvola od Ministarstva prostornog uređenje - najavio je Enes Milak, sekretar Društva za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Jajca, koje je nosilac projekta.

Hram boga Mitre jedan je od najznačajnijih spomenika koji je izložen propadanju uslijed vlage. Zaštitne zgrade traju 50 godina, a postojeća je izgrađena prije 80 godina.

Za revitalizaciju Hrama boga Mitre dosad je Ured UNESCO-a u BiH dao 63.000 eura, Općina Jajce 15 posto od ove sume, a Ministarstvo kulture Federacije 10.000 KM.

Hram boga Mitre, u obliku manje pećine u kojoj je u živoj stijeni prikazana slika tauroktonije (ritualnog žrtvovanja bika koje je svojstveno mitrističkom ritualu), ubraja se među značajnije nalaze s područja grada Jajca.

Ovdje je nađeno i šest anepigrafskih ara, skulptura kautopatesa, tri svjetiljke.

Mitrej u Jajcu je simbol božanstva Sunca i svjetlosti - Mitre. Prema vjerovanjima sljedbenika, ljudima daje hrabrost, zemljama osigurava mir, štiti pravednike, carevima obećava prijestolja, a vojnicima pobjede. Zaštitnik je ugovora, saveza i prijateljstva.

Kult nepobjedivog boga Sunca - Mitre, bio je raširen po svim provincijama Rimskog carstva, uključujući i provinciju Dalmaciju, u čijim je granicama bio i najveći dio današnje Bosne i Hercegovine.

Pripadnici mitraizma nastojali su smjestiti svoja kultna mjesta u pećinama, ali su izgrađivali i male jednoćelijske hramove - speleje, te ukoliko je teren dopuštao ukopavali ih u zemlju. Takav primjer hrama - spelej izdubljen u stijeni, nalazi se u Jajcu i predstavlja jedinstven i rijedak primjer.

O vremenu nastanka hrama boga Mitre u Jajcu nema izravnih podataka. Pretpostavlja se, prema nalazu novca, tipovima lampi i fibule da je sagrađen početkom 4. stoljeća nove ere.

Dnevni Avaz

 

[LordMarshall]

Pronađena dva vrijedna rimska spomenika

Na području srebreničkih sela Sase i Gradina proteklog vikenda pronađena su nova arheološka nalazišta koja se odnose na periferiju rimske kolonije Domavija, rekao je za Srnu arheolog Mirko Babić.

Figura lava

Babić je naveo da je riječ o pronalasku dva rimska spomenika - figuri lava i dijelu reljefne kompozicije sa predstavom mitološke scene u vezi sa kultom pokojnika.

"Tokom radova na izgradnji vodovoda, pola kilometra od Upravne zgrade rudnika Sase, pronađena su dva objekta koji se nalaze na periferiji rimske kolonije Domavija. Ova dva nalaza ponovo vraćaju pažnju naučne javnosti na postojanje Domavije, njeno dalje istraživanje i prezentaciju", naveo je Babić, koji je i direktor Muzeja "Semberija" u Bijeljini.

On je istakao da je na prostoru bijeljinskog subregiona, koji obuhvata oko 10 opština, najznačajniji lokalitet u naučnom smislu rimska kolonija Domavija, jer je rang kolonije najveći koji jedan grad u rimskoj imperiji može imati.

"Posljednja iskopavanja rađena su 1960. godine kada su ih izvodili stručnjaci Muzeja Istočne Bosne, a koje je predvodio jedan od najpoznatijih srpskih arheologa Dragoslav Srejović i 50 godina se vjerovalo da je rudnik uništio posljednje ostatke ove rimske kolonije. Ova dva nalaza poslužiće na sličan način kao što smo u Skelanima prije šest godina pronašli jedan rimski žrtvenik posvećen bogu Jupiteru, a kojim se ponovo skrenula pažnja na taj rimski lokalitet u Skelanima", rekao je Babić.

On je podsjetio da je nakon tog pronalaska, 2008. godine uslijedilo arheološko istraživanje u kojem se došlo do pronalaska još 80 takvih spomenika i najvećeg rimskog mozaika na prostoru zapadnog Balkana.

Dio reljefa sa sjedećom ženskom figurom

"To je poslužilo za izgradnju novog Muzeja, tako da je opština Srebrenica jedina, osim Banje Luke, koja ima dva Muzeja, a sva je prilika da nakon ovih radova i pronalazaka za Domaviju u Sasama ova opština dobije i treći muzejski kompleks", zaključio je Babić.

Domavija se nalazila na mjestu današnjeg sela Gradina kod Sasa. Na tom lokalitetu egzistiralo je rimsko rudarsko naselje i metalurški centar. Domavija je bila jedan od najvažnijih rudarskih centara na Balkanu. Antičko naselje je ležalo između Saskog potoka i Majdanske rijeke.

Eksploataciju rude na ovom području vjerovatno su započeli Iliri u prvom i drugom vijeku nove ere. Domavija je u to vrijeme imala status vicusa (manje naselje). Početkom trećeg vijeka Domavija je dobila status municipiuma, odnosno grada, a sredinom tog vijeka dobila je viši rang samoupravnosti, te postaje kolonija. U trećem vijeku nove ere Domavija postaje administrativno-upravni rudarski centar za rimske provincije Dalmaciju i Panoniju. U to vrijeme ona je bila najveće gradsko naselje na području Bosne i Hercegovine.

Sarajevo-X

 

[LordMarshall]

U Sasama kod Srebrenice potvrđeno postojanje rimske kolonije

Tokom uređenja vodovoda u naselju Gradina, u Mjesnoj zajednici Sase kod Srebrenice, pronađena su dva objekta koja potječu iz rimskog doba.
SrebrenicaArheolog Mirko Babić izjavio je da su ti predmeti otkriveni na periferiji rimske kolonije, što ponovo vraća pažnju naučne javnosti na postojanje Domavije, naveo je magistar Babić, direktor Muzeja "Semberija" u Bijeljini.

Ovaj nalaz uklapa se u ranije potvrđeno postojanje rimske kolonije Domavija, što je najznačajniji lokalitet u naučnom smislu, jer je rang kolonije najveći koji jedan grad u rimskoj imperiji može imati.

"Posljednja iskopavanja na području Sasa rađena su 1960. Vjerovalo se da su eksploatacijom rude iz Rudnika olova i cinka, uništeni posljednji ostaci ove rimske kolonije.

Općina Srebrenica jedina je, uz Banju Luku, koja ima dva muzeja, a sva je prilika da će nakon pronalazaka kolonije Domavija u Sasama i nastavka radova, ova općina dobiti i treći muzejski kompleks", zaključio je Babić.

Domavija se nalazila na mjestu današnjeg sela Gradina kod Sasa. Na tom lokalitetu egzistiralo je rimsko rudarsko naselje i metalurški centar. Domavija je bila jedan od najvažnijih rudarskih centara na Balkanu.

Ona je u to vrijeme imala status vicusa (manje naselje). Početkom trećeg vijeka Domavija je dobila status municipiuma, odnosno grada, a sredinom tog stoljeća dobila je viši rang samoupravnosti, te postaje kolonija. U trećem stoljeću nove ere Domavija postaje administrativno-upravni rudarski centar za rimske provincije Dalmaciju i Panoniju. U to vrijeme ona je bila najveće gradsko naselje na području Bosne i Hercegovine.

Vesna Kočević, direktorica Narodne biblioteke, koja je uključena u projekt praćenja arheoloških istraživanja, naglasila je da će se, uz pomoć Općine Srebrenica pokušati nastaviti s radom na otkrivanju i zaštiti arheološkog nalazišta u Sasama.

Sarajevo-X

 

[LordMarshall]

Multimedijalna 3D prezentacija butmirske neolitske kulture

Sarajevska škola za nauku i tehnologiju u okviru Laboratorije za digitalizaciju kulturnog nasljeđa Digital Media Centra kreirala je multimedijalnu prezentaciju eksponata butmirske neolitske kulture, koja datira između 4.500 i 5.200 godine p.n.e.
Ova prekrasna i bogata kolekcija samo je djelomično izložena u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, a njena važnost i sadržaj su vrlo slabo poznati široj javnosti.

"Danas smo, uz pomoć računarske grafike, u mogućnosti predstaviti ove arheološke kolekcije putem interneta i tako pokrenuti proces promocije, rekonstrukcije i zaštite kulturnog nasljeđa", saopćili su.

Projekat Butmir razvijen je u okviru magistarskog rada studenta na postdiplomskom studiju "Computer Graphics for the Media Industry" i poklonjen Zemaljskom muzeju BiH. Online prezentacija, pored tekstova i videomaterijala o butmirskoj kulturi i arheološkim istraživanjima, sadrži i interaktivne, virtuelne modele pojedinih arheoloških sajtova i eksponata koje korisnici mogu "razgledati" pomoću Flash playera.

Virtuelna kolekcija sadrži keramiku, skulpture, oružje i oruđa. U planu je prevođenje ove prezentacije na bosanski jezik, kako bi se njeno DVD izdanje moglo podijeliti učenicima u školama i na taj način proširiti znanje o ovim vrijednim korijenima naše civilizacije.

Sarajevo-X

 

[LordMarshall]

Butmir Culture

Link: SSST

pogledajte ovdje