Iliri
Iliri je zbirno ime za plemena tračko-ilirske grane indoevropske jezične porodice, nastanjenih nekada u područjima od Panonske nizine pa do obala Jadranskog mora i južne Italije. Gustav Kossinna smatra da su porijeklom iz Lužica u Njemačkoj odakle su došli na balkansko područje i izazvali seobu Grka. Prema toj teoriji, u ove krajeve došli su oko 1300 godina prije nove ere. Taj je proces njihova doseljenja značio kraj za brončanodobske zajednice koje su prije njih živjeli u tim prostorima (koje na području Istre nazivamo Gradinjci).
Noviju teoriju su razvili Alojz Benac i Borivoj Čović 1960-tih, efektivno diskreditirajući prijašnja mišljenja o Ilirima kao pridošlicama. Po njihovu mišljenju, željeznodobne skupine na Balkanu poznate kao "Iliri" su uglavnom autohtone, a periodične seobe (poput Hallstattskih seoba, odnosno disperzije La Tenske kulture popularno poznate kao Kelti u IV-III stoljeću pne) nisu značajno izmijenile etnički supstrat domaćeg stanovništva koji je evoluirao kroz stadije koje Benac definira kao pred-Ilire, proto-Ilire i Ilire. Rimskom okupacijom dolazi do deportacije dijela stanovništva i do postupne asimilacije ostataka. Dolaskom Slavena u ove krajeve, vjerovatno je samo u planinskim krajevima sačuvalo stanovništvo izvorno Ilirskog roda. Iliri nisu živjeli u organiziranoj državi, nego u plemenskim zajednicama. Izuzetak je razdoblje od 250 p.n.e. - 167 p.n.e. kada su živjeli u organiziranoj državi. Poznati su im kraljevi Agron, Epulon i kraljica Teuta, te posljednji kralj Gencije (Genthios).
Razni antički istoričari Ilire su smatrali ratobornim, ali i slobodoljubivim narodom. Tako je zabilježeno da je ilirski kralj Bardylis oslobodio sve svoje robove, koji su se kasnije čak i borili na njegovoj strani.Ovo naravno nije izolovan slučaj među Iliriskim vođama i vladarima u drevno doba. Ilirski kralj Agron je pomogao tadašnjem makedonskom kralju da se riješi pošasti, Grka Ajetolaca, koji su bili ozbiljno riješili ugroziti tadašnje Makedonce svojim osvajačkim ambicijama.Također je poznato i to da je i legendarni Piro (Pirova pobjeda), vladar Epirota, koji su po mnogim istoričarima bili ilirskog roda, također pritekao u pomoć jednom od italskih naroda u borbi protiv nadmočnijeg neprijatelja.
Ipak, vrhunac ilirske slobodoljubivosti, uslovno rečeno, je najbolje ovjekovječen u tzv. Pobuni Batona, koja se odigrala u centralnoj Bosni u 6 vijeku n.e. a koju je pokrenuo do tada anonimni Baton iz plemena Dezitijati (Daesitiates), jedan od dva Batona po kojima su Rimaljani nazvali ovaj ustanak. Kada su Rimljani konačno zarobili Batona i živog ga doveli u Rim, što zbog divljenja, što kao ratni trofej, upitali su ga zašto je podigao ilirski narod na ustanak, na šta je on odgovorio: "Zato što ste ste poslali vukove da čuvaju ovce!" Naravno, stvarnost se ne može idealizovati, pa tako ni historija Ilira, ali su navedeni, i drugi primjeri ilirskog otpora prema potlačivanju ipak dali određenu dozu časnosti, koja se danas u krajevima koje su Iliri nekad nastanjivali, u određenoj mjeri veže uz njihovo ime, ali i uz sam pojam otpor uopšteno rečeno. Rimski reljefni prikaz na kamenu koji opisuje porobljene Ilire nakon jedva ugušenog ustanka i danas se može vidjeti u muzeju u Beču. Obzirom da je u to doba Rimom vladao car August, pobuna je poznata i pod nazivom Gemma Augustea. Rimski hroničari su sa izrazitim divljenjem opisivali hrabrost ponosnih ilirskih žena "koje sa djecom u naručju skaču sa zidina opkoljenog ilirskog grada u vatre koje ga okružuju, da se ne bi žive predale i time obeščastile...."
Ime Ilira dovodi se u vezu sa zmijom, što prvi opaža Otto Gruppe. Prema legendi Feničanin Kadmo naselio se među Enhelejce i oženio se Harmonijom koja mu je rodila sina Illyriosa kojega je odmah po rođenju obavila zmija i prenesla mu svoju magičnu snagu, on će postati ilirski rodonačelnik. Zmija koja je obavila Illyriosa dovodi se pak u vezu s hetitskom zmijom Illurjakom. Ime Ilira i hetitske zmije svakako nije slučajno. Zmija je igrala važnu ulogu u religioznom životu Ilira.
Iliri se danas smatraju prastanovnicima balkanskog područja, iako je možda njihova izvorna domovina područje današnjih Lužica. Ako su oni krivci izazivanja Dorske seobe, onda su odnekuda došli kao osvajači i zauzeli ovo područje kao svoju novu domovinu. Ipak, u istorji nema nepobitnih dokaza da su navedeni osvajači iz Lužica zapravo bili Iliri, niti da se zapravo radi o borbenom osvajanju Balkana, jer bi to neki drevni istoričar negdje nekada pomenuo, na jedan ili drugi način, a na to bi ukazali i borbom uništeni materijalni ostaci iz tog perioda. Teorija o Lužičkom porijeklu Ilira uglavnom se bazira na sličnosti materijalnih ostataka u Lužicama sa onima na širem balkanskom području koje su nastanjivali Iliri, te sličnosti između riječi Ilir i rijeke Ila u Njemačkoj. Naime, među materijalnim ostacima na Balkanu nalazi se izobilje onih koji nisu pronađeni u Njemačkoj a datiraju iz istog kritičnog perioda. Može se eventualno govoriti o talasu, ili talasima migracija halstatske i La tene kulture na balkan, za koju neki istoričari smatraju da je uzrokovala čuvenu Dorsku seobu. U prilog teoriji Alojza Benca idu i istraživanja koja su sproveli Pierre Cabanes u knjizi "Iliri", dostupnoj i na našem jeziku, te John Wilkes u istoimenoj knjizi.
Iliri se nisu libili baviti nikakvim poslovima. Kod njih susrećemo i stočarstvo i poljoprivredu, i lov i ribolov, a bavili su se i gusarstvom, kao i rudarstvom. Poznavali su i metalurgiju. Iliri su bili vješti travari. Znali su proizvoditi razne vrste piva, a posebno su obožavali medovinu, na svojim terevenkama opijali bi se do besvijesti. Svoja tijela Iliri su tetovirali zašiljenim brončanim iglama.Pojedini istraživači nalaze analogiju izmežu običaja tetoviranja starih Ilira, i preživjelog običaja tetoviranja kod nekih starijih seljana u Bosni i Hercegovini ( npr. lašvanska dolina) i sjevernoj Albaniji.
Ilire se optužuje i za prinošenje ljudskih žrtava, a sumnja se da je među njima bilo i ljudožderstva kao i kod Skordiska, koji su se kasnije pomiješali s njima, međutim pojedini autori navode da su takvi opisi rezultat drevnih grčkih autora kod kojih metaforičko izražavanje nije bilo neuobičajeno.
Naselja Ilira razlikuju se od mjesta do mjesta. Njihova naselja, poznate kao gradine, podizana su na teško pristupačnim mjestima, obično na prirodnim uzvisinama. Svoje gradove opasavali bi obrambenim zidinama i kulama (Ostaci nekih od tih gradova još prkose vremenu, poput ostatake grada Daorsa, Ošanići kod Stoca). Uz rijeke su Iliri podizali sojenička naselja. U područjima gdje je klima oštra gradili su zemunice, dijelom ukopane u zemlju. Prema Strabonu, plemena poznata kao Dardanci, zemunice su građene ispod gnojnica, navodeći usput, da su se Dardanci prali svega dvaput u životu, na rođenju, i prilikom vjenčanja.
Iliri su bili vješti u mnogim poslovima pa tako i u izradi zlatnog, srebrnog i brončanog nakita: narukvice, fibule, privjesaka, ogrlica, ukrasnih kopči i aplika. Posuđe Ilira je od keramike, ali su proizvodili i metalno posuđe, oblici im bili situla (vedro s poklopcem) i vedro. Sjekire su od kamena, bronce i željeza. Dlijeta su bila od bronce i željeza (dva tipa). Pored ovaca, uzgajali su svinje, koze, i nešto manje goveda. Imali su i konje i pse.
Poznavali su i poljoprivredu i uzgoj pšenice, ječma, prosa, te mahunarki, kao što su grašak, leća i bob. Plemena uz obalu uzgajala su i vinovu lozu, ovo posljednje je vjerovatno naučeno od susjednih Grka. U obradi zemlje Iliri su se služili koštanim motikama napravljenim od jelenjeg roga. Tek su od Kelta dobili ralo, a ovo se odnosi i na škare. U Albaniji su ralo Iliri dobili od susjednih Grka, a ostali dolaskom Rimljana. Međutim već u mlađem Željeznom dobu Iliri poznaju pijuk, lopatu, grablje, srp, kosu i kosir, veći dio tog oruđa je od željeza.
Prilikom pečenja kruha Iliri su se služili pekama. Neki od njih već su imali peći od pečene gline za kuhanje i pečenje, ali je većina palila vatru na goloj zemlji u sredini sobe ili kutu prostorije, nasuprot vratima. Svoje žitarice mljeli su ručnim žrvnjevima, dok su neki od njih rotacijski žrvanj dobili od Grka, Kelta i Rimljana.
Lov nije bio najrazvijeniji, hvatali su jelene (zbog rogova), lisice, jazavce, medvjede, dabrove, kune radi krzna. U lovu su koristili strelice s metalnim vršcima, koplja i sulice. Glavno oružje lovca ipak je luk i strijela. Plemena Dalmacije poznavala su i strelice s otrovnim vrškom, taj otrov nazivali su 'ninum', a dobivali su ga od otrova tamošnjih zmija. Ribolov također ima značajno mjesto u krajevima uz obalu i uz rijeke . Ribolov je za Enhelejce bio glavno zanimanje. Ilirska udica je od bronce, imali su i željezne osti i koštane harpune. U ribolovu su se služili i izdubenim čamcima (monoksil). Jedan otkriveni primjerak ima dužinu od 12,34 metra. Uz obalu mora Iliri su se bavili i skupljanjem školjaka (dagnje i priljepci). Meke dijelove ovi ljudi su jeli, dok bi ljuštura kod Histra služila kao amulet i ukras
Iliri su znali obrađivati bakar, zlato i srebro. Kopanjem ruda služili su se pijucima i maljevima. Zdrobljena ruda talila se u posebno građenim pećima. Kalupi za lijevanje pretežno su bili kameni. Razvoju njihove metalurgije podali su dospjeli Kelti. Sada Iliri raspolažu većim brojem alatki. U području Bosne Iliri su najviše obrađivali broncu. Srebro se obrađivalo tek na jugu njihova područja. Od 2. vijeka nove ere stagnira proizvodnja zlata a sve se više proizvodi željezo.
Rudarstvu treba ovdje pridodati da su Iliri znali dobivati i sol iz slane vode. Slani izvori bili su glavni razlog vječnim ratovima između Autarijata i Ardijeja. Da su Iliri bili razvijen narod govori i činjenica da su znali proizvoditi i staklo, za čiju je proizvodnju bila potrebna temperatura od 650°C. Iz staklene paste izrađivali su zrnca za ukrašavanje lukova na fibulama i izradu ogrlica, i to još u Starije željezno doba.
Gusarstvo je za Ilire bio jedan od oblika privređivanja, kao i kod kasnijih hrvatskih Kačića. Iliri su imali malene brze brodice pogodne za brze napade na trgovačke italske brodove, pa i na same grčke gradove. Ovaj posao Ilirima je donosio lijepu korist. Premda su bili gusari, Iliri su se morali baviti i trgovinom, i trgovali su. Grcima su Iliri izvozili srebro, pšenicu (Grčko tlo je veoma nepogodno za poljoprivredu zbog manjka vode), kožu, peruniku i drugo. Od njih su uvozili keramiku, oružje i nakit.
Novac je je uvijek vezan uz trgovinu, ali ga Iliri koriste tek od dolaska Rimljana. Prvi puta počinju ga kovati početkom IV vijeka prije nove ere u južnoj Iliriji, i to u gradu Damastionu, taj novac je od srebra. U Albaniji novac se kuje od 3. vijeka p. n. e. U Bosni i Hercegovini Daorsi novac kuju od II st. p.n.e., kao i Labeati(sjeverna Albanija), a Peonci od IV st. p. n. e.
Plemena Ilira bila su organizirana po rodovima (dekurijama) i bratstvima. Savez bratstava činio je pleme. Dekurija ili rod se sastojao od 150-200 ljudi. Zemlja je bila vlasništvo bratstva i nije se dijelila obiteljima nego rodovima. Broj bratstava razlikovao se po veličini teritorija i broju članova plemena, a mogao je biti i određen organizacijskom strukturom plemena. Tako 12 bratstava nalazimo kod Liburna i Hythmita, ali i kod Peuceta iz južne Italije. Na čelu bratstva stoje 'princeps'i, u tom su svojstvu bili i članovi plemenskog vijeća. Na čelu ovog stajao je 'praepositus'. Smatra se da je kod nekih Ilira, prema Teopompu i Agatarhidu iz Knida, bilo i ropstva, pa se u tom smislu spominju Ardijejci i Dardanci.Ipak, poznato je da su se ilirski robovi borili na strani Ilira u ratovima, kako je ranije pomenuto. Zobog ove, kao i činjenice da su ilirski "robovi" sa svojim "vlasnicima" učestvovali i u gozbama, a imali su valstiti dio zemlje koju su mogli obrađivati za vlastite potrebe, teško da se može govoriti o klasičnom robovlasništvu (o tome vidi više u knjizi Iliri, autora Pierre Cabanes-a).
Kod nekih plemena spominju se i ostaci matrijarhata (Liburni). Žene Liburna mogle su se prije udaje podavati kome su htjele. Pseudo-Skilaks piše u 'Periplu' kako Liburnima vladaju žene.
Iliri su bili ratoboran narod,borbe su se vodile kako protiv susjeda, tako i međusobno, što je zapravo u antičkoj istoriji bilo česta pojava uopšte. Od njihovog oružja treba spomenuti zakrivljeni bodež ili kratki mač 'sica' (izgovor sika), koji se možda razvio od zakrivljenog brončanog noža. Tu su još 'sibyna' ili 'sigyna', dugo željezno koplje, duga bojna sjekira, luk i strijela i kao obrambeno oružje su štitovi, brončani oklop i 'knemide' ili 'potkoljenice', te više tipova kaciga.
Primorski Iliri bili su vješti pomorci i brodograditelji. Rimljani, a po svoj prilici i Grci primili su od njih mnoge vještine brodograditeljstva. Brodica 'liburna' (liburnica navis) bio je lagan, brz i velikih manevarskih sposobnosti. Najvještiji ilirski pomorci bili su uz Liburne i Labeati, Daorsi i Picenti.
Većina plemena kod Ilira svoje pokojne pokapaju pod humkom zajedno s popudbinom, kao što su to radili Dezitijati. Mrtvaci su se ponekad spalili, pa je tek onda pepeo položen u grob. Humci su podizani od zemlje i kamena, a u toku njegovog podizanja razbijala se lončarija. Tokom obreda ukopa plesali su se i pogrebni plesovi. Neki Iliri mrtve su sahranjivali ispod kuće. Kult Lara (Lar; zaštitnik kuće) također je bio prisutan, od njih su ga preuzeli Rimljani. Kod Liburna mrtvaci su se pokapali u skvrčenom položaju.
Kod Ilira što se tiče religije, ona je mnogobožačka. Na sjeveru prevladava kult Sunca, na jugu kult zmije. Imali su veliki broj bogova, od kojih se neki javljaju samo lokalno. Kod Histra poznati su: Eia, Melesocus, Boria, Iria. Kod Liburna: Anzotica, ona se podudara s rimskom Venerom, te božica Ica kojoj je podugnut spomenik u Plominu. Nadalje Iutossica, Latra i Sentona. Glavni bog Japoda bio je Bindus, zaštitnik izvora i voda,. Identificira se s rimskim Neptunom. Armatus je bio lokalni bog rata. Nadalje bogovi: Terminus, zaštitnik meda; Tadenus, poistovjećen s Apolonom; Medaurus, zaštitnik grada Rhizon (danas Risan), bio je vjerovatno bog liječništva, Na jugu ilirskog područja javljaju se Dracon i Draccena, božanski zmijski par. Oko vrata Iliri su nosili amulete kako bi se zaštitili od zlog pogleda.
Što se tiče izgleda i nošnje Iliri su pripadali dolihokefalnom tipu, dok je brahikefalnih bilo jedino na području savremene Albanije. Brade su rijetko kada brijali, ako je suditi po onome kako su ih u kipovima i na kamenu prikazivali Rimljani. Sa druge strane, u njihovim humkama i grobovima nađen je priličan broj britvi, što se poklapa i sa prikazima likova na kamenu i kipova koje su oni sami izrađivali (čuveni prikaz ilirskih sveštenika na kamenu iz Zenice, te mnogobrojni drugi prikazi domaće umjetnosti u ranom rimskom periodu). Osim toga, poznato je da su Rimljani sve svoje neprijatelje prikazivali po ustaljenom formatu- polunagi "barbari" duge kose i brade.
Odjeća se sastojala od bijele košulje koja je visila sve do koljena i bila opasana oko pojasa i ogrtača. Glave su pokrivali s nekoliko vrsti kapa a na nogama su nosili kožne opanke, mokasinke i druge vrste obuče.Rimljani u više izvora smpominju kako je čuvana tunika "Dalmatika" (Dalmatica)izvorno ilirska nošnja, na šta ukazuje i sam naziv. Kasnije je postala eklezijastička nošnja Rimljana, a zatim i Vizantijaca (može se vidjeti na freskovnom prikazu Cara Justinijana-duga bijela odora sa crnim linijama od ramena do dna).
Nosili su i više vrsta kapa, koje su, kao i večinu drugih odjevnih predmeta tkali pretežno od vune, obzirom da je stočarstvo bilo važno ilirsko zanimanje i to u svim krajevima, a u nekim i glavni izvor bogaćenja. Mada materijalni ostaci (kako oni što si ih pravili drugi, tako i oni što su ih pravili oni sami) prikazuju Ilire u tipičnim antičkim košuljama bez rukava do koljena, logično ja da su one ilirske zajednice koje su živjele u hladnijim predjelima morale nositi topliju odjeću i obuću, koje su zasigurno morali izrađivati od vune.
wiki