SkyscraperCity banner

61 - 80 of 173 Posts

·
Moderator
Joined
·
43,734 Posts
Discussion Starter #61
NDH Zlocin u Jasenovcu

67 Godisnjica

4/22/1945 - 4/22/2012



 

·
Unsko-Sanski
Joined
·
4,029 Posts
SJEĆANJE NA DR. IRFANA LJUBIJANKIĆA



Na današnji dan, 28. maja 1995. godine, poginuo je ministar vanjskih poslova Republike Bosne i Hercegovine Irfan Ljubijankić; helikopter u kojem se nalazio oboren je u blizini Slunja. Ministar Ljubijankić sahranjen je 8. juna 1995. godine u Bihaću. Dr. Irfan Ljubijankić rođen je 1952. godine u Bihaću. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Beogradu, a postdiplomski studij iz oblasti ORL i MFK završio je u Zagrebu. Dugi niz godina radio je u Libiji kao liječnik. Za ministra vanjskih poslova Republike BiH imenovan je 1994. godine.
 

·
Unsko-Sanski
Joined
·
4,029 Posts
Obilježavanje 69. godišnjice bitke za ranjenike na Neretvi





SABNOR-BiH, SABNOR Jablanica, Društvo “Josip Broz Tito“, Jablanica Muzej „Bitka za ranjenike na Neretvi“ organiziraju 4. i 5. svibnja obilježavanja 69. godišnjice “Bitke za ranjenike na Neretvi”.

Program počinje u petak 4. marta u Muzeju „Bitke za ranjenike na Neretvi“ u Jablanici obilježavanjem 32. godišnjice smrti Josipa Broza Tita, a završava 5. svibnja s večeri poezije u izvedbi Predraga Lucića i Borisa Dežulovića, priopćeno je iz tajništva SABNOR-a.
 

·
Unsko-Sanski
Joined
·
4,029 Posts
Sjećanje na 2. maj 1992.
Dan kada je spašena BiH!



"Da je agresor na današnji dan prije 20 godina uspio u svojoj namjeri da zauzme zgrade Predsjedništva BiH, Skupštine i RTV doma te likvidira prvog predsjednika Predsjedništva RBiH Aliju Izetbegovića, historija BiH krenula bi drugim smjerom!

Goloruka sarajevska mladost u trenirkama i patikama, bosanski inat i veliko srce uspjeli su zaustaviti dobro organiziranog i naoružanog neprijatelja, osujetivši agresorski plan da zemlju podijeli, a narod pokori. Historija BiH, ipak, nije krenula tokom kojim je to želio velikosrpski agresor i JNA, strana vojska na teritoriju naše zemlje."

 

·
Moderator
Joined
·
43,734 Posts
Discussion Starter #65
32 Godisnjica Smrti Marsala Josipa Broza Tita

Dozivotnog Predsjednika Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije













 

·
Moderator
Joined
·
43,734 Posts
Discussion Starter #67
69 Godisnjica Bitke za Ranjenike

1943-2012


 

·
Unsko-Sanski
Joined
·
4,029 Posts
Bišćani se oprostili od Damira Bajrića






S poštovanjem i tugom oprostili su se jučer Bišćani od svog sugrađanina Damira Bajrića, tragično stradalog u saobraćajnoj nesreći 1. maja, nedaleko od Bihaća.....


Damir je imao tek 37 godina, obavljao je zahtjevne poslove savjetnika načelnika općine Bihać, prvo za dr. Hamdiju Lipovaču a potom za mr. Albina Muslića. Njegov pretpostavljeni, načelnik Muslić nije izgubio samo bliskog saradnika nego i jednog od najboljih prijatelja i nije krio bol zbog gubitka prijatelja, obraćajući se na komemoraciji, organiziranoj jučer u Kulturnom centru, Bihać.
 

·
Unsko-Sanski
Joined
·
4,029 Posts
Uoči godišnjice rušenja Ferhadije i Dana džamija



Muslimanski vjernici 7. maj obilježavaju kao Dan džamija, u znak sjećanja na datum kada je 1993. godine u Banjaluci srušena džamija Ferhadija. Slika mjesta sa kojeg su vlasti Republike Srpske pokušale da uklone svaki trag vjerskog, kulturnog i historijskog identiteta muslimana – Bošnjaka u Banjaluci, danas je potpuno drugačija
 

·
senior member
Joined
·
17,447 Posts
Obilježena 62. godišnjica Cazinske bune




CAZIN - U svjetlu 62. godišnjice surovo ugušene Cazinske bune, koja se dogodila 5. i 6. maja 1950. godine, Cazin je i ove godine oživio sjećanje na najkrvaviju pobunu bosanskih seljaka.

I danas ima živih svjedoka, koji su odlučili govoriti o tim dešavanjima, jer su rane, uprkos proteklom vremenu, još svježe. Njihove priče više nisu pod velom tajne kao što je bilo prošlih godina. Dokaz tome je i kratki dokumentarni film “Cazinska buna-neispričana priča” koji je prikazan uoči 6. maja, dana koji je proglašen Danom sjećanja na Cazinsku bunu i žrtve komunističkog režima SFRJ. U ustanku je učestvovalo 720 osoba. Poslije bune na smrt je osuđeno 14, a njih 240 na ukupno 3.308 godina zatvora.

Ovaj događaj desetljećima je bio tabu tema, sve do 1991., kada je svjetlo dana ugledala knjiga “Cazinska buna 1950.” autorice Vere Kržišnik Bukić. Za nemjerljiv doprinos i aktualiziranje ove nikad do kraja ispričane priče Kržišnik Bukić proglašena je počasnom građankom Cazina, a priznanje joj je uručeno na u subotu održanoj tribini.

Obilježavanju ove značajne godišnjice, prisustvovali su i predstavnici zakonodavne vlasti USK-a, Općine Cazin, te ambasador R Slovenije Andrej Grasselli.

"Nedvojbeno da ovo djelo “Cazinska buna 1950.” autorice Kržišnik Bukić spada u vrh onih koji daju najveći doprinos u demistificiranju i demaskiranju u maju 1950. godine, kao i odnosu tadašnjeg državnog uređenja prema tim događajima.", kratko je izjavio predsjedavajući Skupštine Unsko-sanskog kantona mr.sci. Husein Rošić.

Ovoj svečanosti prisustvovao je i poslanik u Skupštini USK-a Asim Kamber, koji je rekao kako je fasciniran činjenicom da nije prepoznao riječi revanšizma i osvetoljubivosti, već samo želju za istinom.

Manifestacija „Cazinska buna - neispričana priča“ prvi put je održana 2007. godine, kada je po prvi put promovisana ova knjiga. Teze i činjenice u njoj napisane, do sada niko nije osporio, a djelo čije će drugo izdanje uskoro ugledati svjetlo dana, bit će prevedeno i na engleski jezik.

*** Objavljeno prije 1 sati 16 minuta - www.biscani.net
 

·
Unsko-Sanski
Joined
·
4,029 Posts
U Cazinu klanjana kolektivna dženaza žrtvama Cazinske bune iz 1950. godine



Na gradskom stadionu u Cazinu klanjana je dženaza-namaz žrtvama "Cazinske bune" iz 1950. godine. Dženazu-namaz u odsunosti za 29 poznatih žrtava, ali i sve one čija sudbina nije do kraja razjašnjena, predvodio je reis-ul ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa ef. Cerić.

Podsjećajući na tragediju koja se dogodila prije 62 godine, reis Cerić je kazao kako poruka današnjeg skupa u Cazinu nikako nije osveta nego, kako je kazao, prisjećanje na žrtve gušenja "Cazinske bune" nosi poruku mira.

“Nismo tu radi osvete, niti da zločin praštamo, nego da pokažemo da je mir naša poruka, a BiH naša domovina”, pojasnio je Cerić.

Dženazi-namaz u odsustvu žrtvama gušenja "ustanka" seoskog stanovništva u Cazinu, Velikoj Kladuši i Slunju protiv visokih nameta tadašnje vlasti, poznatog kao "Cazinska buna", prisustvovali su načelnik Općine Cazin Nermin Ogrešević, muftija Bihaćki Hasan ef. Makić, članovi porodica ubijenih i prognanih te brojni drugi Cazinjani.
 

·
Moderator
Joined
·
43,734 Posts
Discussion Starter #72
Obilježavanje 20. godišnjice genocida u Prijedoru



U Prijedoru je tokom agresije na BiH ubijeno 3.173 civila bošnjačke nacionalnosti. Udruženja žrtava još uvijek traže tijela više od 1.000 svojih najmilijih i sugrađana. Naveli su da svaka osma osoba koja se traži u Bosni i Hercegovini potiče iz Prijedora .
 

·
senior member
Joined
·
17,447 Posts
20 godina članstva u UN-u

BiH se od primaoca transformirala u davaoca međunarodne pomoći

U povodu 20 godina članstva Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim narodima ministar vanjskih poslova BiH Zlatko Lagumdžija priredio je danas u Sarajevu prijem za članove diplomatskog kora i ostale zvaničnike.

BiH se od primaoca transformirala u davaoca međunarodne pomoći
On je tom prilikom istaknuo da se BiH u relativno kratkom razdoblju transformirala od države primaoca u državu davaoca međunarodne pomoći, te trajno i aktivno doprinosi različitim aktivnostima Ujedinjenih naroda kako kroz sudjelovanje u međunarodnim mirovnim misijama, tako i u radu najprestižnijih tijela UN-a poput Vijeća sigurnosti i Vijeća za ljudska prava.

"BiH postupno proširuje svoj angažman i u humanitarnom i razvojnom djelovanju UN -a, kao i u oblasti zaštite i jačanja ljudskih prava", kazao je on.

Ministar Lagumdžija je istaknuo da je interes BiH za članstvo u EU baziran na njenoj težnji da postane dio velike porodice demokratskih država i tako ostvari puno funkcioniranje vlastitih institucija i dalji razvoj društva na principima slobodnog tržišta, vladavine prava i posebno zaštite ljudskih prava.

"Integracija u EU i NATO strateški je, ne samo vanjskopolitički cilj BiH nego i alat koji će nam pomoći da transformiramo svoju državu", istaknuo je on.

BiH je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih nacija, a naša državna zastava zavijorila se pred sjedištem UN-a na East Riveru u New Yorku.

 

·
Unregistered User
Joined
·
6,462 Posts
NE SMIJEMO ZABORAVITI!!!


Dana, 25. maja 1995. godine u 20:55 sa srpskih položaja na planini Ozren u blizini sela Vrbak ispaljena je granata na tuzlansko šetalište Kapija. Od zločinačke granate ubijena je 71 osoba ,a više od 120 je ranjeno. Dženaze i sahrane nastradalim obavljene su prije 14 godina u 4 sata ujutru, ranom zorom, zbog intenzivnog granatiranja grada.



Ubijena mladost

"Došao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doći
Ovdje gdje je najluđe bilo stići
Ovdje gdje je ipak najjunačkije bilo naići
Jer ovdje se ne živi samo da bi se živjelo
Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo
Ovdje se umire da bi se živjelo"

Mak Dizdar

Te noći kada je pokošena tek procvjetala nevina mladost, Tuzla se sjeća tegobnom boli, suzom čemernom ."Kapija plače, čaršija PAMTI čaršija plače, Kapija PAMTI", kaže jedan stih posvećen Kapiji. Pamtim i ja danas sve usnule kapije, pamtim Markale, pamtim Omarsku, Keraterm i Luku, pamtim Srebrenicu zjenicu oka, pamtim Bratunac i Vlasenicu, pamtim Foču i Bijeljinu, Zvornik i Višegrad, pamtim tuzlansku Kapiju i mladost nevinu, pamtim one što vodu nosiše i one što u Miskinovoj u redu za hljeb zaspaše i sve druge kapije bosanske, krvlju natopljene, zemlje. Pamtim danas sve nanovo, da mi ugodnost mira sjećanje ne pomuti, pa da se sve zaboravom ne zametne.

Pamti i ti Bosno, pamti Hercegovino, pamti da se ne bi ponovilo.

Sjećajmo se danas svi, da je majka po raskomadanim tjelima prebirala i sina jedinca tražila, sjećajmo se danas svi da je otac po raskomadanim tijelima prebirao i kćerku jedinicu tražio,a bili su tek razdragana mladost. Maštali su oni o slobodi, o sreći, maštali su o svojoj djeci sve dok se krik u kamen ne pretvori da svjedoči o sjaju bisernoga oka, jednog maja, jednog trena.


Sandro Kalesić, 2 godine

Lejla Atiković, 14 godina

Suzana Đušić, 14 godina

Suzan Abulismail, 15 godina

Muris Fatušić, 15 godina

Vesna Kurtalić Veca, 15 godina

Indira Okanović, 16 godina

Elvira Hurić, 16 godina

Lejla Bučuk, 16 godina

Adnan Beganović, 16 godina

Elvis Alagić Enko, 17 godina

Ilvana Bošnjaković, 17 godina

Sanja Čajić, 17 godina

Selma Čaušević, 17 godina

Vanja Kurbegović, 17 godina

Adrijana Milić, 17 godina

Selma Nuhanović, 17 godina

Almir Jahić Bato, 18 godina

Adnan Hujdurović Kindže, 18 godina

Samir Čirak, 18 godina

Asmir Bakalović, 19 godina

Almasa Ćerimović, 19 godina

Razija Djedović, 19 godina

Alem Hidanović, 19 godina

Nenad Marković Nešo, 19 godina

Edin Mehmedović, 19 godina

Edisa Memić, 19 godina

Nihad Šišić, 19 godina

Armin Šišić, 19 godina

Azur Vantić, 19 godina

Asim Slijepčević Asko, 20 godina

Edhem Sarajlić, 20 godina

Rusmir Ponjavić, 20 godina

Dijana Ninić, 20 godina

Nešet Mujanović, 20 godina

Damir Kurbašić, 20 godina

Šemsa Hasičić, 20 godina

Ago Hadžić, 20 godina

Amir Đapo, 20 godina

Zada Dedić, 20 godina

Elma Brguljak, 20 godina

Edina Ahmetašević, 20 godina

Amir Čekić, 21 godina

Amira Mehinović, 21 godina

Edin Mujabašić Mony, 21 godina

Raif Rahmani, 22 godine

Elvir Murselović, 23 godine

Jasminka Sarajlić, 23 godine

Mustafa Vuković, 23 godine

Admir Alispahić, 24 godine

Azur Jogunčić, 24 godine

Franc Kantor, 24 godine

Hasan Hrustanović, 25 godina

Senahid Salamović, 25 godina

Savo Stjepanović, 25 godina

Amir Đuzel, 26 godina

Senad Hasanović, 26 godina

Adnan Zaimović Garo, 27 godina

Damir Bojkić, 27 godina

Nedim Rekić, 27 godina

Sulejman Mehanović, 28 godina

Samir Mujić, 28 godina

Šaban Mustačević, 29 godina

Nedim Hodžić, 30 godina

Jasminko Rosić, 32 godine

Fahrudin Ramić, 34 godine

Indira Borić, 36 godina

Pera Marinović, 37 godina

Jelena Jezidžić Stojičić, 44 godine

Hamdija Hakić, 48 godina

Ilinka Tadić, 53 godine


.............................................



Vjecni mir i spokoj!​
 

·
Unregistered User
Joined
·
6,462 Posts
Goran Đulabić o 25. maju 17 godina poslije
Živimo, neka, u inat Đukićima!


Goran Đulabić dobro se sjeća 25. maja 1995. godine jer tog je dana ranjen na tuzlanskoj Kapiji. Za naš portal prisjetio se te kobne večeri.

- Sa djevojkom sam krenuo u grad, na kafu. Nismo se mogli usaglasiti u koji kafić da odemo, jer ona je predlagala kafić koji se zvao „Evergreen“, a ja neki drugi, ne sjećam mu se više ni imena. Bilo je proljeće, toplo majsko veče, ja zaljubljen, u džepu 5 maraka...Ma sve idealno. Odlučili smo da ne bude ni po mom, a ni njenom, pa smo odabrali kafić “Gulam” u neposrednoj blizini Kapije, započinje priču za Tuzlarije Goran Đulabić.

Nakon što su sjeli u kafić, Goran i njegova djevojka poručili su piće. Sjećam se da je masa mladih ljudi prolazila pored nas, prijatelji, poznanici, neki su se zaustavljali da se pozdravimo, a neki samo mahali. Za stolom nam se pridružuje još dvoje prijatelja. Svi nasmijani, djeluju sretno, iako je rat. U daljini čujemo eksploziju granate, ali ne obraćamo pažnju, jer „daleko je to od nas“ u tom trenutku sam pomislio. Smijemo se ovom prijatelju: djevojka mu je otišla van grada, kod rodbine u posjetu, pa nam on priča kako je vrijeme da „uhvati“ nešto sa strane“, prisjeća se Goran Đulabić.

- Nekoliko minuta prije 21h taj nas prijatelj napušta, a mi dobacujemo da se pazi i smijemo se. Kad odjednom, bljesak ispred mene! Našao sam se na zemlji. Potpuna tišina nekoliko sekundi. Mogla se čuti i muha. A onda, vriska, pozivi u pomoć, zapomaganje sa svih strana....Čujem djevojku da me doziva. Ne odgovaram i razmišljam. „Sigurno sam ranjen“, pomislio sam u sebi. „Živ sam“, govorim djevojci koja me još uvijek zove.

Goranova tadašnja djevojka također je ranjena, kao i prijatelj koji je ih napustio nesporedno pred pad zločinačke granate na Kapiju. Goran, iako i sam ranjen, je uspio da ustane i da pomogne svojim prijateljima.

- Niko me ne čuje, kad svi vrište. Podigao sam djevojkinu glavu i milovao je po kosi. Vidim veliku krvavu mrlju na njenom koljenu. Kolega zaziva majku, ne vidim njegove rane od dima i prašine. Naginjem se nad djevojku i tješim je. Ne vidim nikakvu ranu, ali kapljice krvi se konstantno pojavljuju, a ja ih brišem. „Odakle ovo dolazi“, mislim i tu tom trenutku shvatam, da to kaplje sa mene. Dodirujem rukom čelo, osjećam ljepljivu masu pod prstima, i nekakvo peckanje. Prestrašen sam. Ustajem. Vidim plavi kombi nedaleko od nas, neki čovjek istrčava, i gleda unezvjereno. Prilazim mu i molim ga da nam pomogne. Prelazim preko tijela ljudi, dolazim do djevojke i njenog kolege. Prvo nju ubacujemo u kombi, onda kolegu. Gomila ljudi je stigla, pokušavaju pomoći postradalima. U kombiju sam. Unose neku djevojku koja prigušeno jeca. Čini mi se da je prepoznajem u mraku kombija. Nisam siguran. Osjećam bol i u lijevoj nozi. Pokušavam dodirnuti to mjesto, i opet osjećam ljepljivu masu pod prstima, i shvatam da sam ranjen i u nogu. Stižemo pred bolnicu, masa ljudi u bijelim uniformama je oko nas, stavljaju moju djevojku i njenog kolegu na nosila i odvoze ih. Ustajem i krećem prema ulazu u bolnicu, čujem nerazgovjetne glasove oko sebe. I dalje idem prema ulazu, vrti mi se u glavi. Osjećam da tonem, ljudi su oko mene, ali su nekako daleko, glasovi se gube, sve se vrti. Ne osjećam nista. Mrak...

Goran Đulabić se probudio na operacionom stolu na Gradini. Doktori su mu izvadili gelere iz glave, ramena, nogu, prsta na ruci....Nakon nekoliko dana provedenih na Gradini, Goran je otišao na liječenje u Švedsku, gdje se uspješno oporavio i dan danas živi daleko od svog rodnog grada. Bosnu posjećuje tokom ljeta. Osobe koje su ranjene sa njim na Kapiji, također su preživjele i nalaze se negdje u bijelome svijetu.

Kada smo Gorana zamolili da nam kaže šta mu nakon svih ovih godina znači 25. maj, kakve emocije budi, koliko boli nosi, zatražio je da on bude potpisnik tog dijela teksta. U nastavku slijede njegove riječi o ovoj temi.

Koliko je godina, od devedest pete do danas?
Ima dosta.
Ne brojim ja to više, već odavno.
Ljubiša mi se javi iz Australije za 25.maj, zaželi mi sretan rođendan. Čekaju bebu, živi, radi....Cico također. Evo ga u Švedskoj, žena, dijete, život. I ja sam u Švedskoj.
Obećali smo si jednom, davno, da ćemo taj dan smatrati novim rođendanom. I jest. Valjda. Ne znam... Prvih godina sam mislio da će s vremenom biti lakše. Hoće mudo Marjanovo... Nikad neće biti lakše.
Prvih godina me boljelo: i fizički i psihički.
Nije fizički puno, nije me puno ranilo, dobro je... U glavi je gore. Ma ne znam ni ja, pustite me. Sramota je reći, jer djece nema, matere plaču, a mene psihički nešto... Dugo me handrilo (izvinite vi što čitate, ja bolje ne umijem ovo napisati. Ma umijem, al neću), što nisam znao ni ko me rani, ni ko me...
Kad uhvatiše onoga... Đukić, mens´čini da se zove (i to sam mislio da ću upamtiti, al izlapi iz mene sve ko iz polovke otvorene), pomislih da će mi biti lakše.
Kad mu lice vidjeh na nekoj od slika, pomislih: „Bože, vidi ga, čo´jk....., nako..., normalan...
Ima brkove ko moj Marko. Jebu li njega snovi? Bezbeli ne, on je za više ciljeve djecu pobio. Vidim, „pere se“ po internetu. Kaže nije on, a ne zna ni ko bi mogo bit´. Dvaj´st i pet godina dobio. Ništa. Ni po godine po insanu. A baška ranjeni. Više bi dobio da je u ovoj Danskoj kak´e pare ukr´o od države. A i to će mu smanjiti, bezbeli.
A u mog Ljube crijeva izvadili metara i metara. Cico šepa i danas dan. Onaj ima, jedan, na štakama hoda, vidim ga ponekad kad dođem u Tuzlu. Onaj u kolicima. A gdje su mrtvi... Azur, Garo, Jasko zvjerka, ona lijepa, što zadnja umrije, ona kovrdžava... Sedamdeset i jedno. Jadna majko svoja.
I opet maj.
I opet djeca izlaze, žive, zaljubljuju se...
Neka.
U inat Đukićima.


S.P.

(tuzlarije.net)
nadam se da se tuzlarije nece ljutiti za kopiranje...
 

·
Moderator
Joined
·
43,734 Posts
Discussion Starter #77
Građani šutnjom i suzama ispratili tabute ubijenih Višegrađana



Povorka vozila s oznakom Komemorativnog centra Tuzla sa 66 tabuta ubijenih Višegrađana zastala je danas ispred zgrade Predsjedništva BiH na putu za Višegrad, gdje će sutra biti obavljen ukop i dženaza.
 

·
Moderator
Joined
·
43,734 Posts
Discussion Starter #78
U Višegradu su više nego igdje drugo ubijana djeca i starci

Kada bi rijeka Drina mogla govoriti sigurno bi ispričala potresnu priču o brojnim žrtvama stradalim u proteklom ratu koje su, nakon što su ubijene, završile u njenim dubinama.
Djelić tajne rijeke Drine otkriven je u jezeru Perućac u ljeto 2010. godine, kada je obavljena ekshumacija posmrtnih ostataka iz tog jezera. Ekshumirane su 162 žrtve koje su pronađene na 60 mikrolokacija na području općina Višegrad, Rogatica, Srebrenica i Bajina Bašta (Republika Srbija).

"Nakon tri sedmice intenzivnih, skoro svakodnevnih identifikacija posmrtnih ostataka ekshumiranih u ljeto 2010. godine iz jezera Perućac identifikovano je 128 žrtva, među njima desetero djece starosti od tri do 17 godina", kazala je Feni glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH Lejla Čengić.

Među pronađenom djecom je i troipogodišnji Haris Podžić, rođen 1988. godine i najmlađa je otkrivena žrtva jezera Perućac. Najstarije žrtve pronađene u Perućcu su dvije žene, starice, rođene 1906. godine.

U jezeru Perućac pronađeno je 40 osoba ženskoga spola, među njima tri djevojčice starosti od devet do 17 godina.

"Ono što je karakteristično za Višegrad u odnosu na druge gradove u Bosni i Hercegovini jeste da je u ovom gradu procentualno najveći broj ubijene djece, žena i osoba starije životne dobi", kazala je Čengić.

Po njenim riječima, kompletne porodice su pronađene u Perućcu i identifikovane u proteklom periodu.

"Tijela brojnih žrtava stradalih u proteklom ratu uglavnom na području Višegrada, ali i Foče, Goražda, Rogatice, Priboja, Prijepolja, Srebrenice i Žepe, bačena su u rijeku Drinu koja je sigurno najveća masovna grobnica na ovim prostorima. Mnogi su svoje zločine pokušali sakriti u rijeci Drini, a ona nam je kroz Perućac otkrila samo dio svoje tajne", kazala je Čengić.

Danas će mnoge obitelji u Višegradu, nakon dvije decenije, ukopati posmrtne ostatke svojih najmilijih. Zauvijek će ukopati i svoje nade da će se njihovi nestali članovi obitelji ikada pojaviti živi.

Na višegradskom mezarju Stražište danas će biti obavaljena dženaza i ukop 66 identificiranih Bošnjaka koji su 2010. godine ekshumirani iz jezera Perućac.

"Nama koji tragamo za žrtvama iz proteklog rata ostaje obaveza da u nekom budućem traganju i budućem kopanju pronađemo posmrtne ostatke onih koji se još uvijek vode kao nestali", kazala je Čengić za Fenu.
Klix
 

·
Moderator
Joined
·
43,734 Posts
Discussion Starter #79
20 godina od masakra u sarajevskoj Ferhadiji



Na današnji dan prije tačno 20 godina, minobacačkom granatom kalibra 82 mm, ispaljenom sa Trebevića, agresori su ubili 26 građana Sarajeva, dok ih je 108 teže i lakše ranjeno. Stradali su čekajući u redu za hljeb.
 

·
Registered
Joined
·
21,121 Posts
In memoriam - Nisvet Džanko (1963–2012)

In memoriam - Nisvet Džanko (1963–2012)

Povratak diva u bajku



Piše: Ahmed Burić

Ima u jednoj engleskoj modernoj drami lik koji na pitanje šta radi odgovori:
- Pišem osmrtnice.

Ispada da je tako i s onim što ovo piše: u posljednjih mjesec dana izgubio sam toliko ljudi da se sve češće pitam ima li život ikakvog smisla bez njih. I kako sam se djetinje navijački nadao da će ta transplantacija jetre uspjeti, da će Nisvetaga, kako sam ga zvao, izroniti iz neke priče (a sav je bio kao iz priče, ta nije ga I. džabe nazvala Der Riese – “Div”), i reći:

- Ahmo, hajmo na pivu.

Nas smo dvojica bili i ostali dva potpuno različita svijeta. Desetak godina smo proveli jedan pored drugog u redakciji, i poštovali smo se do u najsitniji detalj: on je pričao svoje bosanske priče, pleo je tkaninu poput tradicionalnog ćilima, i o čemu je god pisao to je imalo samo njegov šmek. Sjećam se kako je Mile Stojić jednom ušao u redakciju i vidjevši me kako čitam neku hrvatsku periodičnu štampu – “Nacional” ili “Globus” – poluprijekorno kazao mlađem kolegi.

- Što čitaš te budalaštine? U dvije rečenice Nisveta Džanke ima više novinarskog talenta, nego u svim tim tekstovima.

Tek kasnije uvjeriću se da je imao potpuno pravo. Džankov talent je bio nešto organsko, elementarno, te stvari se dobiju s vodom i vrlo ih je teško krivotvoriti. Kad te pogleda, znao si što misli, a kad napiše, mogao bi se satima smijati. Sjećam se razgovora njega i čobanice negdje kod Jablaničkog jezera, gdje je Džanko pisao nekakvu reportažu čija je tema, sigurno, bila besmislena, ali ju je velemajstor oplemenio.

“Na proplanku čobanica čuva kravu. Mi prilazimo.
Mi: Lijepa ti je krava.
Čobanica (pomalo koketno): Da nije lijepa, ne bih je ni čuvala.”

Dalje nije trebalo čitati, jer velemajstora prepoznajete na minijaturi, oni s kompleksima se dive tipovima koji mudruju baroknim rečenicama s puno citata. Ili kratkim koje sadrže paradoks. Oni pravi pogađaju s dvije – tri riječi. Tako je bilo kad je Džanko napisao kritiku neke filmske budalaštine u kojoj je igrao Arnold Schwarzenegger. Naslov je glasio: “Star, a gologuz.” Kraj.

Neko je od mlađih kolega, Amer O. mislim, to zalijepio na vrata novinarske sobe i to je bila naša mala mantra, uz koju su se lakše podnosile muke tranzicijskog novinarstva. Bio je boem, ali nikada nije zaboravio napisati tekst, i nikada nije podvaljivao, da ima neku temu, ako nije osjetio da mu je “u rukama” i da će je napisati najbolje kako zna. Tu je bio veliki, i takvog ga treba pamtiti.

Kako se u televiziju općenito slabo razumijem – doduše, tu se čovjek i nema puno šta razumjeti, pogledajte samo naše programe – ispočetka sam malo strahovao kako će proći prvi serijal njegove “Pozitivne geografije”. Sve dok nismo otišli negdje kod Kaknja na koridu, a tip sa razglasa pozdravio doslovno “Nisveta Džanku i Pozitivnu geografiju.” Oko 1000 ljudi ustalo je aplaudirati, a ja sam se osjećao kao da sam u društvu Tita i Clinta Eastwooda zajedno. The star is born, nije bilo greške.

Zadnjih godina se nismo viđali prečesto, ali to je uvijek bio odnos pun razumijevanja i poštovanja. Sjećam se da je na manifestaciji “Grah za Iliju Ladina” u Podlugovima, izvadio list papira i dubokim glasom rekao:
- Ja vam nisam pjesnik, ali pročitaću šta sam napisao. Što kažu, nisam ginekolog, ali mogu pogledati.

Jesi, majstore.

Ti si (bio) veći pjesnik od 99% onih koji se tako predstavljaju, i ja ću te pamtiti sve dok se opet negdje ne nađemo, biću tvoj drug Ahmo koji je shvatio da je đavo odnio šalu kad je saznao da će ti morati presaditi jetru. Ali, kakve veze ima kako ko shvati nečiju bolest? Tvoja će duša, ako te stvari fakat postoje, u raj, i ti ćeš se vratiti u bajku, baš kao što si i izašao iz nje, da nas podsjetiš da život nije ono što vidimo, nego ono što se krije duboko u nama.

Zbogom, Nisvetaga. Ja sam te volio, kao i toliki broj Bosanaca i Hercegovaca. Biće da ni ja tebi nisam bio mrzak. I evo ti još i ona pjesma što sam je objavio u knjizi “Bog tranzicije”, za koju su mi jednom rekli da si kazao:

“Nije se to meni baš puno svid’lo kako me je prikaz’o, ali ne pitamo se mi u tim stvarima.”
Ne pitamo. Zato, valjda, ovako i boli.

Bosna, Argentina, krug od mjedi

Moj kolega, profesor geografije
liči na Indijanca i televizijska je zvijezda
Obilazi Bosnu i traži
nesvakidašnje priče u njoj.
Ne vidi je do kraja, mislim,
kao nekakav Makondo
već kao običnu zemlju čudesa
koju je sam usnio, i onda, ostao u tom snu.

Jednom sam imao pet godina i za nešto sam novaca
Koje sam dobio od dede, kupio igračku. Bio je to poglavica
na konju, sve od plastike. Te su kičaste boje , vjerujem, privukle
i drugog dječaka i on je, iako nešto stariji od mene,
kupio Indijanca. Takvo slijeđenje mlađeg u našim kulturama
ne susreće se često, a u djetinjstvu se smatra isključivo
slabošću.

Na putu mjedi u kovačnicama
gdje kreševski majstori stoljećima
kuju mačeve sačeve sablje
moj kolega Indijanac našao je
jednu od svojih priča:
“Drago kaže da ima violinu staru preko tristo godina.”
U kameru su sricali iz nutrine: “Petrus Guarnerius …”
Ostao sam bez daha, imaju Guarnerija u rukama,
i nikakvu svijest o tome da im na dlanovima leži bogatstvo.

Neprocjenjiv moment blaženosti zamijenila je zebnja;
Za tu violinu ubio bi svaki razbojnik.
Tek je nekoliko trenutaka trebalo da shvatim
da taj obruč od mjedi, srebrni štit oko Argentine
čuva i mogući rad majstora iz Cremone,
i njih dvojicu, i djecu što trče oko plamena.

U mojoj sobi na radiju, još stoji plastična figura Indijanca,
dječak koji je imao onu drugu poginuo je u Sarajevu na samom početku rata.
Priča se da je bio hrabar, sebi ne mogu predstaviti ništa od toga
Niti znam je li sačuvan njegov Indijanac.
Ja nisam našao svog majstora,
i nikad nisam bio u Kreševu, niti u Cremoni,
u lutanju sam stao u srebrni obruč i iznad horizonta
vidio riječi, pokušao
naći nova značenja za njih.
Ja, dakle, nisam želio poeziju,
samo je izazov harmonije
nazivanja stanja koje se opiru imenovanju i
stvarnosti – bio prejak.
Nisam naučio kovati, niti svirati violin, niti
razlikovati originale od falsifikata.
Moja, niti sudbina bilo kojeg lika ili stvari
iz ove priče ne bi bila bitno drukčija da sam
sve ovo izmislio.
Za to se već odavno
Pobrinuo
obruč oko Argentine.


Neka ti je laka zemlja kojoj si toliko dao, Dive.
RIP
 
61 - 80 of 173 Posts
Top