SkyscraperCity banner
1 - 20 of 62 Posts

·
Registered
Joined
·
7 Posts
Discussion Starter · #1 ·
Postoje mnoga mjesta i gradjevine u BiH koje su nepoznate za javnost. Zelim vidjeti slike nasih zaboravljenih mahala i kasaba. Postoje li prijeratne slike turbeta Alije Djerzeleza u Gerzovu kod Mrkonjic grada. Gdje se nalazi Babica konak u Sarajevu, postoje li prijeratne slike Semizove kuce u ulici Sagrdzije. Gdje se nalazi kuca Ziga (begovski ljetnikovac) u Sarajevu. Postoje li slike Urjan dedinog turbeta u Sarajevu. Ovo su samo nekoliko pitanja koja imam u vezi sa nasom zaboravljenom bastinom. Bujrum svima koji imaju odgovore i slike
 

·
Registered
Joined
·
7 Posts
Discussion Starter · #3 ·
Ne postoji puno podataka o Urjan dedinom turbetu na internetu. Znam da postoji ulica Urjan dedina i da se nalazi u blizini Jevrejskog groblja. U Zavodu za zastitu spomenika grada Sarajeva Urjan dedino turbe je oznaceno kao zasticen spomenik. Urjan dede je bio dervis koji je poginuo prilikom zauzimanja ovog podrucja od strane osmanlija.U narodu je ovo turbe bilo poznato kao "ljuto turbe". Ali nigdje nisam nasao nijednu sliku.
 

·
Registered
Joined
·
1,272 Posts
Mislim da je na području Gradačačke općine ostao samo jedan Han tzv. Ibrin Han. Po fotografiji gore iznad ne odgovara Ibrinom Hanu, ali možda je riječ i o istom jer ipak je star 200. godina pa i ne čudi da je možda izmijenjeno u određenoj mjeri.
 

·
Registered
Joined
·
1,272 Posts
Aha vidim sad, ja sam uvijek mislio da je to ona stara kućica što ima još u Titovoj, a znači na mjestu tog Han-a je napravljena stambena zgrada.
 

·
HDZ
Joined
·
6,268 Posts
Nisam našao pogodnije mjesto, na forumu za ovo, pa je zato ovdje. Pretpostavljam da će nekome biti interesantno. Koga interesuje više, na originalnoj stranici se može registrovati.

1879 - 1913: Austrougarski period

Let balonom iznad Sarajeva 1896. godine
Pregled fokusa

Izvor: Sarajevski list; 18.08.1896. Autor nije naveden

Kako je obavljen let u balonu iznad Sarajeva pročitajte u tekstu , u kome se kaže:"Merigi je čitav sahat punio vrućim vazduhom iz naročite malene peći svoj ogromni balon, koji je sam ustrojio. Kad se balon ispustio, poletio je Merigi sjedeći na trapezu junački kao iz puške s njim u vazduh i digao se u visinu od svojih 300 metara. Poslije pet minuta plovidbe po vazduhu počeo se balon spuštati i Merigi se spustio s njim tik uz lijevu obalu Miljacke niže osnovne škole Društva za bolnike i potporu".

“Sarajevski list” je nastao gašenjem “Bosankohercegovačkih novina”, prvih zvaničnih novina u Bosni i Hercegovini, nakon dolaska Austro-Ugarske carevine. Izlazio je u periodu od 1811. do 1914. godine. Digitalni arhiv Infobiro sadrži sva izdanja “Sarajevskog lista” u periodu od 1889. do 1896. Godine. Pristup ovim tekstovima i kompletnom historijskom arhivu štampe BiH je neograničen i BESPLATAN za sve registrovane korisnike digitalnog arhiva Infobiro, koji arhivu pristupaju s IP adresama iz BiH. Ovdje se možete registrovati.
INFOBIRO
 

·
HDZ
Joined
·
6,268 Posts
Evo nešto iz Bosanskog Vijestnika , koji je nesumnjivi dio bosanske baštine.
Interesantno je kako u Srbiji tada nazivaju bosanski jezik i građane BiH odnosno Sarajeva.

BOSANSKI VJESTNIK
07.04.1866
V. Beograd, 24. Marta.

Autori: AUTOR NIJE NAVEDEN

Glas, da ce se tamo u Sarajevu pecatnja ustanoviti, ucinio je ovamo kod nas veliku senzaciju. Kad se pan cu da ce i novine izdaziti i to na srbsko-bosanskom jeziku, onda se svaki Jako zacudi, i sad sa ljubopitstvom i željno ocekujemo prvi broj tih novina, i zaista cemo ga pozdraviti kao neko osobito pojavlenje, kao nov komet na zvjezdokrugu jugoslavenske književnosti. Nadam se da ce ih svaki rodoljubivi Srbin rado držati i citati, a o Bošnjacima, osobito Sarajlijama necu ni sumnjati poznavajuci njin patrijotizam a i trgovacki duh, jer znam da ce vaše novine i trgovacke interese zastupati; a o tima i ja vam se obecavam odavde sve što je važno. javljati, kao i o svemu što se kod nas dogodi i što ce svaki rodoljubac voleti da cuje, a što je nemilo toga i nebilo. Zasad vam nemogu ništa izvjesno javiti, dok nevidim vaše novine, ni program vam još neznam. Molim pošljite mi prvi broj, kad izide, naravno, ako nece biti, kao što i treba da nebude, protivan duhu i pravim interesima covecnosti i izobraženja.
INFOBIRO
 

·
Moderator
Joined
·
46,841 Posts
U povodu 130-te godišnjice objavljivanja „Narodnog blaga“

Prije 130 godina, preciznije 1887. u Sarajevu je objavljeno djelo « Narodno blago » Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka. Pored drugih sadržaja u ovom značajnom spomeniku bošnjačke kulture, autor je ukazao i na značenje bošnjačke narodne pjesme

U predgovoru ovog svog djela (str. 133) naslovljenom „Nekoliko riječi o narodnim pjesmama“ Ljubušak je istakao:

“Kao što sam još u početku ove zbirke kazao, mislim da su mal ne sve bosanskohercegovačke junačke pjesme samo od muhamedanskog elementa potekle, što i njihov cijeli sadržaj to lijepo i jasno svjedoči, npr. ženidbe, svadbe, mejdani, bitke, način vojevanja i sve drugo što se god u junačkim pjesmama po Bosni i Hercegovini pjeva. Da što je to nego baš sve našega elementa, sama ćudoredna pravila i istorični iskaz našega staroga običaja i ponašanja.

„Također mislim i o ljubavi među nami nalazeće se mnogobrojne i veoma zanimljive pjesme, da su i one većinom našega porijekla i prave umotvorine braće Muhamedovaca, kao što i jesu neko osobito kazalo i vječni tumač našijeh ljubavnijeh slučajeva i odnošaja, gdje se je što i kada dogodilo… Za temeljitiji dokaz stavio sam niže samo dvije ljubavne pjesme, od kojih se u prvoj pjeva „Nesuđena ljubav Kopčić Alajbega“, a u drugoj „Grozna ženidba Čelebije Muje.“ Pored prve dvije pjesme Ljubušak je objavio i baladu “Sužanj paša i sinja kukavica” (str. 330) koji autor zbornika naziva “Jedna mala kao istorična pjesnica.”

Pored ovih pjesama u prvom izdanju Narodnog blaga (Sarajevo, 1887) objavljene su i lirske pjesme “Majka kćercu kroz tri gore zvala” (str. 313), zatim “Ne ašikuj ne vezi sevdaha”. Tu je također i romansa “Čiji prsten onog i djevojka” (str. 426).(Narodno blago, Sarajevo, 1887,str. 334).

Naniže donosimo primjere narodnih pjesama objavljenih u „Narodnom blagu.“

Majka kćercu kroz tri gore zvala

Majka kćercu kroz tri gore zvala,

Kćerka joj se kroz devet odzvala:

Jesi l’ kćerko, ubjelila platno ?

Nijesam ga se ni dotakla majko !

Dragi mi je vodu zamutio,

Kun’ ga majko i ja ću ga kleti.

Crn mu obraz kao gruda snijega,

Tamnica mu moja njedra bila,

Sindžir halke moje b’jele ruke,

Zvečali mu u džepu dukati,

Njiščali mu konji u podrumu,

Rodila mu bjelica pšenica,
Moba žela, a ja š njime jela..

(M. Kapetanović. Ljubušak, Narodno blago. Sarajevo, 1887.)



Ne ašikuj ne veži sevdaha

Ne ašikuj ne veži sevdaha,

Od sevdaha goreg jada nejma,

Ni žalosti od ašikovanja.

Gori jadi nek troje žalosti,

Na žalost će i komšija doći,

A za jade niko i ne znade,

Nego srce ono na kojem je.

Jad jadujem nikom ne kazujem,

Nego Bogu i dragome svome.

(M. Kapetanović-Ljubušak, Narodno blago 1887. Str.361)



Biografska bilješka o autoru:

Kapetanović, Ljubušak Mehmed- beg

(Vitina kod Ljubuškog, 1839 – Sarajevo, 1902).

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je jedan od najagilnijih nosilaca bošnjačkog kulturnog i društvenog preporoda u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. Rođen je 19. decembra 1839. godine u Vitini kod Ljubuškog. Potječe iz ugledne plemićke familije, otac mu je jedno vrijeme bio kajmekam (gradonačelnik) u Ljubuškom. Početne nauke završio je u svom rodnom mjestu, ruždiju je okončao u Mostaru. Obavljao je niz oficijelnih dužnosti među kojima je bila i funkcija kajmekama u nekoliko mjesta u BiH (Stolac, Foča, Trebinje).

Jedno vrijeme je bio član gradskog vijeća Sarajeva, a kasnije i njegov načelnik. Kapetanovićeva publicistička djelatnost u najvećoj mjeri je bila podređena njegovim težnji da da vlastiti doprinos emancipaciji Bošnjaka u evropskom smislu, nakon što je njihova domovina 1887. godine potpala pod austrougarsku upravu.

Toj svrsi posebno služe njegovi polemički intonirani radovi kao što je „Šta misle Muhamedovci u Bosni“. Ljubušakovo najznačajnije djelo, koje predstavlja trajan spomeniku ukupnoj njegovoj djelatnosti, je svakako zbornik „Narodno blago“ koji je o vlastitom trošku na latinici objavio 1887. godine. U uvodnoj riječi zbornika Kapetanović je posebno apostrofirao narodne junačke pjesme za koje je naglasio da su gotovo sve „samo od muhamedanskog elementa potekle“, a za pjesme „o ljubavi“ je podvukao „da su i one većinom našeg porijekla“.

U „Narodnom blagu“, koje je doživjelo drugo dopunjeno izdanje na ćirilici pored niza književnih i kulturoloških sadržaja ponajviše usmeno-književne naravi Kapetanović je objavio, između ostalog, i baladu „Sužanj paša i sinja kukavica“.
Miruh Bosne
 
  • Like
Reactions: HDZ

·
HDZ
Joined
·
6,268 Posts
Male Daire i Luledžina ulica na Baščaršiji - ambijentalna cjelina od historijskog značaja​

Ambijentalna cjelina Kazandžiluka, Malih Daira i Luledžine ulice, na Baščaršiji u Sarajevu, skup dućana i magaza koji formiraju tri ulice u predstavlja jednu od najočuvanijih ambijentalnih cjelina ovog dijela grada. Pored očuvanosti samog tkiva Malim Dairama i Luledžinoj ulici posebnu vrijednost daje i očuvanost kazandžijskog zanata. Očuvanje tradicije zanata - izrada i prodaja kazandžijskih predmeta, predstavlja rijetkost u današnjoj Sarajevskoj čaršiji u kojoj o zanatima u pojedinim ulicama kao i o pojediniom zanatima često govore jedino nazivi ulica u kojima su se nekada nalazili. Riječ je o izuzetnom opstanku ambijentalne cjeline od historijskog značaja koja je i do danas zadržala svoju izvornu funkciju....





Iako je na prostoru na kome se nalazi današnje Sarajevo bilo naselja i prije dolaska Osmanlija, svoju kulminaciju u urbanom, ekonomskom i kulturnom razvoju grad doživljava tek u 16. stoljeću. Godina 1462., kada je napisana vakufnama Isa-bega Ishakovića, s pravom se uzima kao početak urbanog života Sarajeva u osmanskom periodu.

Poslije Isa-bega i mnogi drugi namjesnici, predstavnici feudalne klase, bogatiji trgovci i zanatlije, podizanjem raznih objekata vjerskog, društvenog, ekonomskog, kulturnog karaktera, utjecali su da Sarajevo, posebno tokom 16. stoljeća, kada nastaju i najznačajnija arhitektonska ostvarenja osmanskog doba, postane najveći i najznačajniji grad u Bosni i jedan od najvećih na Balkanu.

Jedan od razloga zašto je 16. stoljeće zlatno doba Sarajeva jeste i pojava Gazi Husrev-bega na ovim prostorima u periodu njegovog stolovanja na dužnosti bosanskog sandžak-bega od 1521. do 1541.

Čaršija je izgrađena do kraja 16. stoljeća.

Raskršće puteva na kojima se sada nalaze Firduzbegova banja, Čekrekčijina i Baščaršijska džamija, postaje centrom čaršije – Baščaršija. Oko 1554. bila je izgrađena kompletna sarajevska čaršija.

U toj čaršiji egzistiralo je 80 raznih vrsta zanata, organizovanih u jake cehovske organizacije - esnafe. Ti zanati bili su i topografski organizirani po vrstama zanata, odnosno esnafa, tako da su u jednoj ulici bili dućani samo jednog ili više srodnih zanata. Kazandžiluk, Kujundžiluk, Kazazi, Franačka čaršija, Halači, Mudželiti... sve skupa 45 takvih ulica činilo je Sarajevsku čaršiju. Nadaleko čuveni proizvodi sarajevskih zanatlija zadovoljavali su potrebe ne samo Sarajlija, nego su se i izvozili u druge krajeve.

Zanatstvo Sarajevske čaršije i po svojoj strukturi i po samoj sadržini davalo je karakternu osobinu Čaršiji kroz sva vremena razvoja i postojanja, i po tome je stara Sarajevska čaršija - čaršija zanata. Među najstarije i najrazvijenije privredne grane u čaršiji je spadala metalna industrija. Izradom metalne robe su se u Sarajevu bavila tri esnafa: kovački (željezo), kazandžijski (bakar i kalaj) i zlatarski (zlato i srebro).

Ulica Luledžina smještena je u istočnom dijelu stare čaršije. Ulica se razvila u 16. vijeku na zemljištu Gazi Isa-begova vakufa, koje je zavještano za njegove zadužbine još 1462. godine. U 18. vijeku, a vjerovatno i ranije, bila je to čaršija u sastavu Kazandžiluka. U njoj su se kovali posebni kazandžijski proizvodi, ibrici, pa se po tome zvala Ibrikčijska čaršija. Nekako u isto vrijeme, a pogotovo kasnije, čaršija se zove i Oprkanj i u sastavu te ulice pod imenom bila je i današnja ulica Danila Ilića.

Jedna od najvećih prijetnji po Čaršiju su bili požari koja je u njima najznačajnije stradavala. Pored požara, značajne štete u Čaršiji su pravile i poplave. Jedna od poplava koja je oštetila više dućana u Kazandžiluku zabilježena i u Bašeskijinoj hronici. Desila se 1767.godine.

Ambijentalna cjelina Kazandžiluka, Malih Daira i Luledžine ulice je pretrpjela manje štete na objektima tokom rata 1992-1995 godine.

Oštećenja unutar tkiva ambijentalne cjeline nastaju nelegalnim dogradnjama i nestručnim i neprimjerenim intervencijama na objektima koje se izvode nakon 1995. godine.

Ambijentalna cjelina Kazandžiluk, Male Daire i Luledžina ulica danas, posmatrano u arhitektonsko-urbanističkom i funkcionalnom pogledu, predstavlja jednu od najočuvanijih cjelina Baščaršije. Očuvana je morfologija ulica, izgled, oblikovanje i proporcijski odnosi dućana i magaza koji čine čaršiju. Očuvana je tradicija zanata - izrada i prodaja kazandžijskih predmeta, što predstavlja rijetkost u dašanjoj Sarajevskoj čaršiji u kojoj o zanatima u pojedinim ulicama često govore jedino njihovi nazivi.

Ambijentalna cjelina – Kazandžiluk, Male Daire i Luledžina ulica u Sarajevu 2009. godine proglašena je nacionalnim spomenikom BiH.

Ovaj spomenik jedan je od 101. nacionalnog spomenika koji se nalazi na području Sarajeva. Priče o tim spomenicima dio su projekta "101. medijska priča o nacionalnim spomenicima u Sarajevu" kojeg provodi Udruženje "Bosanski stećak" s ciljem promocije kulturno-historijskog nasljeđa Bosne i Hercegovine.
BNN.BA
 

·
Moderator
Joined
·
46,841 Posts
Husein Husaga Ćišić, borac za šestu buktinju na grbu Jugoslavije



Završetkom Drugog svjetskog rata, kada je ostvaren zajednički cilj naroda i sa jugoslavenskog prostora protjeran fašistički okupator, otvorio se spektar vrlo značajnih političkih pitanja koja su, između ostalog, trebala da daju odgovor na koji način uspostaviti novi ustavno-pravni poredak u oslobođenoj zemlji. Svi su očekivali jednako. I on – Husein Husaga Ćišić.

Ovaj ugledni Mostarac, intelektualac i političar, osvjedočeni antifašista, upustio se u ono što je do tada bilo nezamislivo: zahtijevao je da se u Ustavu nove Jugoslavije, ni manje ni više, onako kako je to omogućeno i drugim narodima, konačno prizna i odgovarajućim simbolom u grbu buduće države predstavi nacionalnost bosanskohercegovačkih muslimana, odnosno Bošnjaka.

Djelo vrijedno divljenja
O liku i djelu Husage Ćišića decenijama se u bosanskohercegovačkoj javnosti i akademskim krugovima nije znalo gotovo ništa. Rođen je u Mostaru 15. decembra 1878., u godini okupacije njegove domovine od strane austrougarske vojske.

Njegovoj impoznatnoj političkoj karijeri koja je, uzmemo li u obzir činjenicu da je živio 78 godina, trajala više od pola njegova života. Početke nalazimo krajem 19. stoljeća kada vrlo rano, još kao mladić, prilazi Džabića pokretu. Od 1906., kad je osnovana Muslimanska narodna organizacija, pa do 1910. godine Ćišić aktivno učestvuje u radu njenog Egzekutivnog odbora djelujući s pozicije jednog od autora u listu Musavat. Bio je, također, senator u Kraljevini Jugoslaviji, zatim gradonačelnik Mostara, predsjednik Vakufsko-mearifskog sabora muslimana Sarajeva i nosilac mandata narodnog poslanika nove Jugoslavije.

Kao gradonačelnik, prvi čovjek Mostara, bio je zaštitnik komunističke omladine i velikog broja studenata koji su mu se, poznavajući ga kao pouzdanog prijatelja, obraćali molbama za novčanu pomoć, a mnoge od njih, koji su zbog antirežimskog djelovanja bili pod policijskom represijom, izbavljao je iz zatvora i drugih nevolja.

U godinama Drugog svjetskog rata, uprkos činjenici da je nerijetko bio izložen vrlo snažnim političkim pritiscima, djelovao je rukovođen razumom i onako kako mu je to nalagala lična etika i obaveza ljudskosti. Oktobra 1941. godine bio je inicijator i potpisnik Rezolucije građana Mostara kojom su jednodušno osuđeni progoni, otimačina imovine, sistematska ubijanja i deportacije srpskog i jevrejskog stanovništva u brojne logore smrti. Ovaj dokument, kojim je prekinuta šutnja o zločinima NDH, poslana je jasna poruka da se zlodjelima mora stati u kraj, potpisali su, osim Husage Ćišića, svi viđeniji Bošnjaci Mostara.



Svojim stavom ozbiljno se zamjerio fašističkim vlastima, pa su mu, u nadi da će ga pridobiti na svoju stranu, na kućni prag dolazili njeni emisari, najprije Džafer-beg Kulenović, a zatim i general Ambrosi. Obojicu ih je ispratio neobavljena zadatka. Da ga fizički uklone mogli su vrlo lahko, ali, ubiti čovjeka koji ugled i poštovanje uživa ne samo u svom, nego i drugim narodima, ocijenjeno je taktički nepromišljenim činom. Nisu se usudili. Za njegovim primjerom pošla su sva njegova djeca, posebno sinovi Midhat i Husref koji su, boreći se za ideal antifašizma, živote izgubili na bojnom polju.

Predstavke o prešućenom narodu
Vjerovao je da su pobjedom nad omraženim fašističkim neprijateljem otklonjene sve prepreke mirenju s istinom da u Bosni i Hercegovini stoljećima živi narod čije se postojanje osporava u svakoj prilici i da mu, prema tome, novo vrijeme i ljudi koje je ono porodilo moraju omogućiti dugo iščekivana ustavna prava i slobode.

Međutim, ono što je želio on – nisu željeli drugi. Stoga je 5. decembra 1945. godine, zbog neprincipijelnosti KPJ u pogledu nacionalnog pitanja u slučaju BiH, Ministarstvu za konstituantu podnio predstavku u kojoj je, između ostalog, zahtijevao da se bosanska narodnost u grbu savezne države predstavi posebnom, šestom buktinjom. Pozivajući se na zaključke Drugog zasjedanja AVNOJ-a, prema kojima je svaka federativna jedinica stekla pravo na svoje nacionalno ime, Ćišić smatra da je pravo uskraćeno samo bosanskoj federativnoj jedinici.

Osporavajući mišljenja KPJ da je ona zasnovana isključivo na nacionalnoj ravopravnosti dva naroda, Srba i Hrvata, a bez Bošnjaka, on upozorava da tako uređena ona “nema nikakve garancije za svoj opstanak, niti može imati izgleda za miran društveni i državni život.” Ali, kako je prva vješto zatajena i nije dala rezultat, Ćišić je 16. januara 1946. godine na skupštinsku adresu uputio novu, drugu predstavku, kojom je ukazivao na nedoslijednosti u identifikaciji Bošnjaka u ratnim dokumentima. I dok im se u spisima ZAVNOBiH-a potvrdio status nacije pod imenom “musliman”, na drugoj strani, u zaključcima AVNOJ-a njihovom postojanju ne možemo naći ni traga.

Ukazujući na to da Bošnjaci u narodnosnom smislu nisu neopredijeljeni i da su svjesni svog identiteta, Ćišić piše: “Nama Bosancima, kao nesumljivom izdanku onih starih Bošnjaka ostavili su pravo da se zovemo Muslimanima s prozirnom tendencijom da nam u znaku toga, u svim danim zgodama ospore pravo riječi u nacionalnim i državno-pravnim pitanjima naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine.”

Ovaj put predstavka je stigla gdje je i trebala, na ruke Josipu Brozu Titu i Milovanu Đilasu, ali je, poslije vijećanja do kasnih noćnih sati i pritiska na Ćišićeve kolege iz muslimanskog kluba, i ona odbačena.

Na dan Ustavotvorne skupštine, 18. januara 1946., izglasan je Ustav FNRJ. Samo je Husaga Ćišić, istrajan u svojim uvjerenjima, odbio dati podršku Ustavu koji je prešutio postojanje njegovog naroda i kazati mu – NE!

,Ništa ga ja, brate, nisam razumio’
A kako je to izgledalo, kazuje nam i svjedočenje Skendera Kulenovića, Ćišićevog kolege iz skupštinske klupe, koji je Safetu Ćišiću, bliskom Husaginom rođaku, o tim događajima ispričao sljedeće: “Poslanicima je ponuđen tekst Ustava i rečeno im je da se o njemu izjasne. Kada se Đilas obratio prisutnima, zbog eventualnih upita, odnosno primjedbi, za riječ se javio Husaga i vrlo jasno ga upitao – šta je sa muslimanima. Đilas se odmah uputio za govornicu, gdje se zadržao gotovo dvadeset minuta, stavljajući do znanja prisutnima da je bit novog ustava rušenje kralja i proglašenje republike.

Nakog toga poslanicima je sugerirano da se za novi ustav izjasne načelno. Za načelno prihvatanje ustava bili su svi, što znači da je on načelno prihvaćen – jednoglasno. Nakon navedenog izjašnjavanja nastavljen je rad u klubovima poslanika. Klub poslanika BiH se, kao i drugi, povukao u posebnu prostoriju. Sastanak je vodio Đuro Pucar, koji je na samom početku upitao Husagu je li on ćuo što govori drug Đilas. ‘Ništa ga ja, brate, nisam razumio’, odgovorio je Husaga, na šta su se Skender i Hasan Brkić glasno nasmijali. Reagirao je Pucar, koji ih je ukorio za neozbiljno držanje. Nakon što su poslanici ponovno zauzeli svoja mjesta, počelo je usvajanje ustava po tačkama. Sve je teklo kako se moglo i očekivati – do poglavlja koje je tretiralo nacionalno pitanje. Dizanje ruku bilo je unisono.

“Ima li ko protiv?”, pitao je predsjedavajući? Dignuta je bila samo Husagina ruka. On je glasao protiv.

Taj čin, mada nije ostvario Ćišićev naum, ipak, u izvijesnom smislu, predstavlja krunu njegove višedecenijske, vrlo bogate političke karijere koja je, priznat ćemo, vrijedna svakog poštovanja, a s kojom se, zašto i to ne reći, mjeriti ne mogu ni biografije mnogih koji su stjecajem okolnosti u političkoj historiji Bosne i Hercegovine i Bošnjaka stekli privilegovanije statuse i daleko veću pažnju. Ovaj svijet je napustio 30. augusta 1956. godine, u svom Mostaru, gradu u kojem još uvijek, nijedna ulica ili najmanji sokak ne nosi ime njegovog velikana.
MB
 

·
Moderator
Joined
·
46,841 Posts
Sarajevski muvekit – pola stoljeća brine o jedinom satu u svijetu koji pokazuje lunarno vrijeme



Muvekit sarajevske Sahat kule Mensur Zlatar već pola stoljeća vodi brigu o jedinom javnom satu u svijetu koji mjeri lunarno vrijeme, javlja Anadolu Agency (AA).

Sahat kulu je dao sagraditi Gazi Husrev-beg, najveći sarajevski i jedan od najvećih bosanskih vakifa iz osmanskog doba. Tačan podatak o vremenu njenu gradnje nije poznat, ali prvi pisani trag o kuli datira iz prve polovine 17. vijeka.

Sat na Sahat kuli jedini je javni sat u svijetu koji mjeri lunarno vrijeme, nazvano i “a la turca”, po kojem se ravnaju islamske molitve. Smjena dana i noći prema ovom satu se dešava u momentu zalaska sunca, u vrijeme akšam namaza za muslimane, kada sat pokazuje 12 sati. Kada sat na kuli počne otkucavati ponoć, na minaretu Begove džamije se pale kandilji.



S obzirom da vrijeme zalaska sunca, smjena dana i noći prema lunarnom mjerenju vremena varira na dnevnoj bazi, besprijekornu tačnost sata na Sahat kuli kroz historiju regulisali su muvekiti. Prvi muvekit je bio Salih efendija Hadžihuseinović i tu službu vršio je 30 godina, a Zlatar, koji o kuli brine od 1967. godine, poklanja joj jednaku pažnju kao i prvog dana.

Zanatlija i današnji muvekit je podsjetio kako je te godine sarajevski zanatlija Abdulah Kasumagić prihvatio da renovira sat te je oformio ekipu, koju je činio i Zlatar, kako bi rastavili kompletan sat i postolje i skinuli čak i vanjske brojčanike.

Nakon renoviranja, Zlatar je postao muvekit koji već pola stoljeća predano radi svoj posao.

”Ovo je tako interesantan posao. Zahtjeva i preciznost i pedantnost i nije mi to nikad bilo teško“, rekao je Zlatar koji barem jednom sedmično otvara vrata kule i penjući se starim drvenim stepenicama navija sat.

Dodao je kako nastoji da sat uvijek u momentu zalaska sunca po takvimu, otkuca 12 sati.



Zlatar je kazao kako je tokom 50 godina, koliko održava sat, ”upoznao“ njegovu narav te zna kada je potrebno sat podmazati ili uraditi nešto slično.

On od svoje ”misije“ nije odustao ni tokom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini. Kazao je kako je bilo perioda kada je sat stajao zbog granatiranja i tome slično.

”U principu i u toku rata se održavao“, pojasnio je Zlatar i dodao kako Vakuf odlučuje ko će ga naslijediti, a pažnja se pridaje tome da muvekit bude blizu sahat kule.

Zlatar je ukazujući na važnost održavanja sahat kule podsjetio je da je riječ o dugogodišnjoj tradiciji koja bi trebala biti nastavljena jer je riječ o satu za kakvog smatra da je jedan u svijetu.

Dodao je kako je u vrijeme kada je sahat kula pravljena muvekit bio obučen da ustanovi vrijeme i da je poznavao matematiku, astronomiju, astrologiju i fiziku.



U periodu svetog muslimanskog mjeseca ramazana, u tom času se oglašava i top na vratničkoj Tabiji, što označava završetak posta kod muslimana. U dvorištu Begove džamije postojala je muvekithana u kojoj se na osnovu preciznih tehnika i instrumenata, koji su se vremenom mijenjali, određivalo tačno vrijeme.
MB
 

·
Moderator
Joined
·
46,841 Posts
Abdulah paša Deftedarija – niti pedalj zemlje bosanske ne dam



Nakon jedne ozbiljnije prepirke, bosanskih krajišnika i austrijskih graničara, zbog meda 1784. godine Austrija je od Osmanskog carstva zahtijevala da joj se vrate neke pogranične utvrde u Pounju. Osmansko carstvo kako bi udovoljilo austrijskim zahtjevima naredi bosanskom beglerbegu Abdulah paši Deftedariji da preda nekoliko pograničnih kula Austriji. Nakon sazvanog divana u Travniku, bosanski ajani ustanoviše da nije riječ o nekoliko kula već da se radi o čitavom pojasu Pounja dužine nekoliko stotina sati hoda, koje je sultan namjeravao predati Austriji. Odgovor Abdulah paše i ajana je bio negativan, uz upozorenje da će, ukoliko se Austriji preda Pounje, planuti cijela Bosna. Kako su vanjski politički interesi Istanbula u to vrijeme bili iznad interesa Bosne, sultan je ostao pri svome naređenju. Bošnjaci su na sve ovo bili ogorčeni, jer su smatrali da se sultan ponaša krajnje bezdušno prema njihovoj zemlji. Bosanski beglerbeg Abdulah paša, rođeni Sarajlija, i sam se pobuni protiv odluke Porte te odbi predati Austriji 21 utvrđenje, koliko ih se nalazilo unutar pojasa. Kako ponosni Bošnjak nije želio promijeniti svoj stav, iz Istanbula mu dođe naređenje da mora ispiti katul ferman (času otrova). Prije nego je to učinio izgovori :”I glavu dam, ali kamena jednog ne dam (ne dam ni pedalj Bosne)”
Bosnae
 
  • Like
Reactions: HDZ

·
Moderator
Joined
·
46,841 Posts
Bošnjaci u Srebrenici 1942. od pokolja spasili 3.500 Srba



Slučajevi hrabrosti i solidarnosti u Drugom svjetskom ratu nisu bili rijetki, a ljudi kakav je bio tuzlanski muftija Šefket efendija Kurt bilo je mnogo. Zalaganjem tih danas pomalo i zaboravljenih heroja otpora fašizmu spašeno je hiljade nevinih života a njihove priče, ako su uopšte zapisane, pohranjene su u prašnjavim i oronulim arhivima Bosne i Hercegovine, piše Al Jazeera Balkans.

Uloga koju su Bošnjaci imali u otporu fašizmu, tokom Drugog svjetskog rata, velika je i od neprocjenjivog značaja, a broj onih koji su izravno i sa punom sviješću o posljedicama takvog čina stupili u otvorenu konfrontaciju sa ustaškim fašizmom ne može se sa sigurnošću znati.

Politika progona


Historija, međutim, bilježi i pamti veliki broj slučajeva u kojima su se Bošnjaci i njihovi vjerski i politički lideri usprotivili praksi ustaškog terora koji je provođen pod okriljem NDH-azijske politike progona srpskog i jevrejskog stanovništva, piše Al Jazeera Balkans.

I dok se mnogo pisalo o onima koji su pristupajući NOB-u kročili na put vojnog otpora i neposredne borbe protiv politike zločina o desecima i stotinama onih koji su djelovali civilnim putem i neposrednim ljudskim aktivizmom malo je pridavano pažnje u zvaničnim historiografijama i njihova imena danas su skoro i zaboravljena.

Ime tuzlanskog muftije Šefketa efendije Kurta ponukalo nas je da sprovedemo malo istraživanje o primjerima gdje su Bošnjaci neposredno spriječili planove NDH o pogromu srpskog stanovništva i uz pomoć direktorice Instituta za historiju u Sarajevu došli smo do podataka o slučaju kada su Bošnjaci Srebrenice od pokolja spasili 3.500 Srba.

Radeći na istraživanju slučajeva hrabrosti i spašavanja u Drugom svjetskom ratu, historičarka Milišić došla je do dokumenta iz kojeg se jasno vidi da je 1942. u srebreničkom srezu planirano masovno ubistvo 3.500 Srba iz Srebrenice i okolnih mjesta.

Ustaška Crna legija


Milišić objašnjava da su područje srebreničkog sreza zauzela ustaška Crna legija i da je s njihovim dolaskom na prostore istočne Bosne počeo organizirani teror nad stanovništvom srpske nacionalnosti. Taj je teror svoj vrhunac trebao doseći pogromom srebreničkih Srba.

"Ne treba zaboraviti činjenicu da je početkom aprila 1942. Srebrenicu zauzela Crna legija, pod vodstvom Jure Francetića. Ustaški teror je dostigao vrhunac u ljeto 1942. a naređenje za pokolj Srba tog područja izdao je natporučnik Kurelac. Sakupljeno je oko 3.500 Srba, muškaraca, žena i djece sa područja srebreničkog sreza i zatvoreno u barake, a jame za njihovo ubijanje bile su spremne, ali zahvaljujući komšijama muslimanima nije došlo do toga."

Sretna okolnost htjela je da jedan ustaški oficir plan povjeri jednom srebreničkom uglednom Bošnjaku, koji nije oklijevao da o tome obavijesti viđenije sugrađane, a zatim zajedno s njima krene u operaciju osujećivanja ustaškog plana istrebljenja Srba.

"Ustaški logornik Slavko Oraščić u povjerenju je saopštio nekim muslimanima, građanima Srebrenice, tačnije Nazifu Klančeviću da Kurelac priprema pokolj svih zatvorenih Srba i kaže se da je na intervenciju građana muslimana došlo naređenje iz Tuzle da se svi Srbi puste na slobodu".

U teškim ratnim uslovima i u zemlji koja je bila još uvijek nerazvijena obavijestiti ustašku komandu u Tuzli o namjerama njihove ekspoziture u Srebrenici nije bilo jednostavno, ali nepostojanje saobraćajne infrastrukture nije spriječilo srebreničke Bošnjake da traže intervenciju.

Depeša iz Tuzle


"I pored te činjenice Bošnjaci Srebrenice 1942. godine su se oduprli zlu, oduprli su se zovu zločina i zločinaca i oni su saznali da će se izvršiti pokolj nad Srbima. Hitno su se organizovali na jednom sastanku i uputili su depešu u Tuzlu. Tada nije bilo telefona, mobitela i televizije, i jedino sredstvo komunikacije su depeše koje su se protezale do 10 godina iza Drugog svjetskog rata dok nije telefonski saobraćaj uspostavljen i izgrađen".

Milišić objašnjava da ovo nije bio prvi pokušaj ustaškog pokolja Srba srebreničkog sreza. U ljeto 1941. godine, na pravoslavni praznik Vidovdan, pohapšeni su ugledniji srebrenički Srbi, ali i tada su oslobođeni na intervenciju lokalnog bošnjačkog stanovništva, koje nije dozvolilo da se izvede pokolj njihovih komšija.

"Tada nije došlo do masovnog hapšenja, samo su uhapsili uglednije građane srpske nacionalnosti jer je, kaže se u jednom dokumentu, bila intervencija da se Srbi masovno ne hapse. Dakle mještani su već u ljeto 1941. intervenisali i Srbi su pušteni iz zatvora. A uhapšeni iz okolnih sela su zadržani u zatvoru do ustanka u augustu 1941".

Kako će se kasnije uspostaviti svi napori srebreničkih bošnjaka bili su "uzaludni", jer će ustaše u srebreničkom srezu izvršiti svoje zločinačke planove. Pokolj koji su napravili u junu 1943. bio je strašan i svirep, kaže Milišić.

Pokolj iz 1943.


"Kurelac je sredinom juna 1943. izvršio pokolj Srba, nekoliko muslimana i par Jevreja u Srebrenici i obližnjim selima. Osobno je poubijao predsjednika kotorskog suda Muhameda Aganovića, njegovu suprugu i troje djece te upravnika pošte Džemaludina Plisku".

Motiv za ubijanje Aganovića, Pliske i nekolicine drugih srebreničkih Bošnjaka bila je njihova opredijeljenost da sarađuju i pomažu partizanske jedinice u istočnoj Bosni.

Prilikom kratkotrajne partizanske kontrole Srebrenice, priča Milišić, Aganović je u svojoj kući ugostio rukovodioce NOB-a, a Plisko je bio ubijen samo zbog jedne paušalne i neprovjerene optužbe koja ga je teretila da je protivnik NDH i da podržava antifašistički pokret.

"Kada su partizani u junu 1943. oslobodili Srebrenicu nekoliko je partizana odsjelo kod Aganovića i onda su ustaške vlasti, prilikom ponovne okupacije Srebrenice, to iskoristili kao motiv da ga ubiju. Jedan od motiva, koji se spominje u literaturi, je bio i taj što je Aganovićeva supruga bila po nacionalnosti Srpkinja, što lično mislim da apsolutno nije bilo važno u ovom slučaju. Najmlađe njegovo dijete imalo je 13 mjeseci. Džemaludina Plisku je, s druge strane, optužio neki Rom ustaškom poručniku Kurelcu da je protivnik ustaške države i da je saradnik partizana i ovaj ga je ustrijelio pred poštom 14. juna 1943.".

Pronalazak dokumenta


Iako se slučaj spašavanja srpskog stanovništva Srebrenice u Drugom svjetskom ratu rijetko spominje dokument koji "pamti" događaje i glavne aktere sačinjen je u avgustu 1945, a pronašao ga je Tuzlanski historičar Đorđe Lazarević u jednom zapisniku Zemaljske komisije za zločine Bosne i Hercegovine.

Od tada njegovo postajanje gotovo da je bilo namjerno prešućivano, priča Milišić koja je cijeli dokument i događaje koje opisuje znanstveno obradila i predstavila u studiji Primjeri tolerancije, pomoći, pokušaja zaštite progonjenih (O jednom malo poznatom dokumentu).
Klix
 

·
Moderator
Joined
·
46,841 Posts
 

·
HDZ
Joined
·
6,268 Posts
FRA FRANJO MOMČINOVIĆ I LIST „BISMILAH“

Kada se govori o historiji bosanskohercegovačke izdavačke djelatnosti, onda se kao prvi časopis navodi „Bosanski prijatelj“, list što ga je 1850. godine počeo izdavati fra Ivan Franjo Jukić. List je pripreman u Bosni, ali je štampan izvan nje, u Zagrebu.
Drugi u Bosni pripreman i objavljivan list je zapravo „Bismilah“, koji se pojavio 1864. u selu Ponijeva kod Žepča. Izdavao ga je i uređivao tadašnji ponijevski kapelan fra Franjo Momčinović.
Fra Franjo Momčinović je prvi broj „Bismilah“ u maniri profesionalnih izdavača objavio kao list "na ogled" i označio ga datumom 3. rujna 1864. Kao mjesto izdavanja lista naveo je "Rovinje nad Novim-Šeherom", to jest lokalitet u selu Ponijevu.
Početak prvoga sačuvanog broja oštećen je, ali se njegova uvodna misao da rekonstruirati iz rečenice: "Kako ni za kakvu struku napose listovah nejmamo naš će „Bismilah“ bit otvoren svake sorte sastavcima samo nek vriede."
Nije poznato koliko je brojeva ovog lista bilo objelodanjeno. U knjižnici Franjevačkog samostana u Kreševu nalaze se dva primjerka, dok fra Danijel Ban citira mjesta također iz jednog broja koji danas nije sačuvan.
„Bismilah“ je arapska riječ i znači u ime Božje i pomozi Bože. Zašto je fra Franjo svome listu dao upravo takvo ime teško je danas odgonetnuti, ali se zna da je ovaj satirično-polemični list bio kratkog vijeka jer u Bosni u to doba nije bilo štamparije, a njegov ga je izdavač prepisivao rukom.
 
  • Like
Reactions: corvus_edin
1 - 20 of 62 Posts
Top